HNK ZAGREB: "KRALJ LEAR", KLAPA 1
12.3.2018. 4:18:36h
„Ja sam luda, a ti nisi ništa...“
Ovom izvedbom 'Kralja Leara', umjesto šokova uzrokovanih vrućom i mrzlom kupkom, dobila sam mlaki mlaz koji mi ne služi niti za pranje niti za piće
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
Predrag Miki Manojlović kao Kralj Lear / hnk.hr

Cijela kazališna Europa trsila se 2016. postaviti na barem neku pozornicu barem neko djelo Williama Shakespearea (1564.- 1616.), no zagrebačko glumište nije se povelo za tim (po)modnim strujanjima i htijenjima... Zato se kazališna sezona 2017./2018. (za sada) okitila s tri Shakespeareove drame: za nama je „Kralj Rikard lll.“ u DK „Gavella“ (Igorovu kritiku pročitajte ovdje), upravo teče „Kralj Lear“ u Hrvatskom narodnom kazalištu (Igorovu kritiku pročitajte ovdje) u režiji Janusza Kice (23.2.2018.), a iz ZKM-a nam nadire („nekako s proljeća“) „Tit Andronik“. 

Dakako, krećemo u obradu Learove sudbine (praizvedba  krajem 1606. u Londonu) koja je na zagrebačkoj pozornici  stavljena u ruke izuzetno popularnog filmskog, televizijskog i kazališnog glumca Predraga Mikija Manojlovića (1950.), što vjerojatno objašnjava  „krkljanac“ na premijeri te smještanje većine kazališnih kritičara na rubna sjedala , kako bi što lošije vidjeli i čuli predstavu.

Za potrebe ove predstave Lada Kaštelan je prevela i dramatizirala Shakespeareovu dramu, no njezin prijevod u usporedbi s postojećim Milana Bogdanovića (starinskim, dostojanstvenim), novijim Antuna Šoljana (bogatim i čitkim) i najnovijim Mate Marasa (neprovjerenim, ali sigurno ne siromašnijim) djeluje kao đačko prepričavanje prema pravoj književnosti. Skoro da se zapitam, nije li Manojlović mumljao i većinu vremena govorio na rubu čujnosti (barem do stanke, a kasnije je ionako uglavnom lud, pa mu je sve oprošteno) jer mu se tekst nije činio vrijednim ozbiljnije interpretacije... Ali tu je Kica, dobar i pametan redatelj, čiji je hrvatski jezik dovoljno dobar da može razlikovati zrnje od pepela (metafora za maćehinski odnos opisan u bajci o Pepeljugi). Da rezimiram: ne smetaju me kraćenja (točnije preskakanja replika) koliko su mi izgovorene rečenice pojednostavljene  i prazne!

Scenografija Numena i Ivane Jonke tek djelomice čine okvir zbivanjima na pozornici: zlatna pozadinska ploha valjda ukazuje na tada još postojeću Learovu kraljevsku moć, no kasniji su zahvati prilično marginalni. Zanimljivo je da je prikazana (doslovno) kiša da bismo shvatili da kralj sa svojom družinom luta po nevremenu, ali (ovo nije vezano uz scenografiju) krvavi trag Glosterovih iskopanih očiju nije bio nužan (a ona gazica preko očiju u kasnijoj sceni je možda zaostala iz dječje igre o slijepom mišu!), dok se krvlju ipak obojalo ranjenog Edmunda (pomno izvedena ozljeda, jer je to sam učinio).

Teško je reći što se u prvom redu gledališta događalo s glumcima kao i pri njihovom silasku „u rupu“, ali sudeći po akcijama na pozornici, možda i nije presudno (ionako je radoznalost ubila macu). Posebice je iznenađenje posljednji prizor  (Britanski logor kraj Dovera / Engleski logor) kada svi preživjeli, sjedeći na tribini  govore svoje replike i potom umiru „na licu mjesta“ – kao koncertna izvedba, ali bez  „gesta i grimasa“. Vizualno situaciju donekle popravlja svjetlo Aleksandra Čavleka, ali su zato kostimi Eve Dessecker doista  iznenađujući: dok su Regan i Goneril odjevene pomalo ekstravagantno, svi ostali djeluju kao „bokci bistrički“ – idemo nešto raditi pa se odjenimo u traljice kojih nam nije žao ako se uprljaju i razderu. A i maskiranje je neobično – dok je siroti Edgar sav ublaćen, dotle Lear ne prepoznaje Kenta (u „starijem“  prijevodu piše da je preodjeven) iako je neprestance istog izgleda. Ono što je, međutim, zbilja krasno (čak i kada ne vidimo poveznicu sa zbivanjima) jest glazba Tamare Obrovac – podcrtava  tragediju, naglašava opakost, sjajno bubnjanjem najavljuje rat.

Sadržaj je, pretpostavljam, svima dobro poznat, no evo ukratko: osamdesetogodišnji britanski kralj Lear odlučuje svojima trima kćerima podijeliti imanja i vlast, količinski  ovisno o njihovoj ljubavi prema njemu. Dok dvije starije, Goneril (Ana Begić) i Regan (Iva Mihalić) laskanjem i prijetvornošću „iskamčuju“ bogatstvo i privilegije, najmlađa Cordelia (Jadranka Đokić) iskreno odgovara kako oca voli koliko treba, čudeći se da njezine udate sestre vole oca više od muževa, čime izaziva Learov gnjev, te ju on razbaštinjuje (ali je ženi francuski kralj, jer mu se sviđa njezin karakter). Vrlo brzo se vidi da je Lear pogrešno procijenio jer je izbačen iz kuća svojih kćeri prisiljen da luta po nevremenu praćen tek Ludom (Krešimir Mikić) i vjernim grofom od Kenta (Goran Grgić).

Usporedno s tom obiteljsko-političkom nevoljom, odvija se još jedna sličnih obilježja: zbog nedostupnog nasljedstva, nezakoniti sin Edmund (Bojan Navojec) grofa od Glostera (Milan Pleština) optužuje svojeg polubrata, zakonitog sina Edgara (Mislav Čavajda), za ubilačke namjere prema njihovu ocu te ovaj pobjegne i kao prosjak „siroti Tom“,  pridružuje se Learu. Vremenom, Gloster je optužen za izdaju i Reganin muž, opaki vojvoda od Cornwala (Luka Dragić) ga osljepljuje i tjera  iz doma. Edgar susreće svojeg sirotog oca i odlučuje ga čuvati (Gloster se želi ubiti skokom sa stijene), čime se ponavlja obrazac dobrog i lošeg djeteta, plemenitog odnosno pohlepnog.

Osim okrutnosti prema vlastitom ocu, u čemu su složne, sestre Goneril i Regan se sukobljavaju oko istog muškarca, spretnog i lukavog Edmunda, što završava njihovim smrtima. Cordelia umire zadavljena u zatvoru, Lear iznuren i praktički lud, Edmunda ubija Edgar, Carnwala ubija vlastiti sluga... tako da smrt hara jednako među dobrima i među zlima. Osim spomenutih likova i glumaca tu su još Ivan Glowatzky (vojvoda od Albaya), Oswald (Alen Šalinović), plemić (Damir Markovina), te sporadični Ivan Jončić, Silvio Vovk, Ivan Colarić i Ugo Korani.

Čitajući  dramu o kralju Learu, čovjeku koji je sve pogrešno procijenio i za to platio najvišu moguću cijenu, trebalo bi prepoznati lik koji od državnog i obiteljskog autoriteta spada na odbačenog i izbačenog starca, što dovodi do njegovog psihičkog poremećaja. To je prilično drastičan korak za ljudsko biće pa bi to urušavanje tebalo biti vidljivo kroz  glumački izraz. Međutim, Manojlović pokazuje vrlo male pomake od moći do nemoći (donekle u vanjskom izgledu, ali i to kratkotrajno) i uz već slabu čujnost njegova govora (ono što se čulo bilo je vrlo dobro izgovoreno, vidljiv je trud i nauk) teško bismo mogli govoriti o širokom glumačkom potezu. To je, dakako, velika šteta, jer dugoživući gledatelji pamte neke potresne glumačke kreacije (devedesetih Rade Šerbedžija u Ljubljani, a vele da je na Brijunima još uvijek veličanstven), što znači da se, možda drugačijom koncepcijom, može cijela predstava „izdinamizirati“.  Grgić (Kent) vrlo suvislo ostvaruje karakter vjernog kraljevog pratitelja, Begić i Mihalić (opake kćeri) nude povremene dobre glumačke iskorake, Mikić (Luda) djeluje primjereno proročki, Čavajdini (Edgar) izgled i riječi su u raskoraku, dok su Pleština i Navojec (Gloster i Edmund) posljedica izvedbene koncepcije.

Ovom izvedbom „Kralja Leara“ (isključivo po mojem sudu), umjesto šokova uzrokovanih vrućom i mrzlom kupkom, dobila sam mlaki mlaz koji mi ne služi niti za pranje niti za piće.


Teatar Ulysses, "Kralj Lear"

 

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2018, All rights reserved