Draga Nikolino, dugo dogovaramo ovaj intervju, a dok mi dogovaramo, ti na vrlo zanimljiv i izazovan način mijenjaš svoje poslovne putove i planove. Više nisi u Riječkom kazalištu mladih „Kamov“, već si pokrenula udrugu Pontes. Kako je došlo do tog obrata?

Istina, dragi Igore, dugo ga već dogovaramo i preuzimam za to trajanje punu odgovornost! Istina je i da sam, od našeg posljednjeg susreta na malom Assiteju u Rijeci, promijenila svoje „sjedište“. Plan je ostao sličan, no put je nešto drugačiji. Od siječnja ove godine nisam više voditeljica Riječkoga kazališta mladih „Kamov“. Odlazak iz Zajca bio je jedna od mojih najtežih poslovnih odluka do sada, no mislim da se morao dogoditi. Kazalište kao prostor terapije i podrške, kao prostor za povezivanje s lokalnom zajednicom, kao mjesto (međugeneracijskog) dijaloga, mjesto promjene... to su neke teme koje su me, osim rada s djecom i mladima, posljednjih godina sve intenzivnije pratile... a te je teme ubrzo sustigla i misao o jednom posebnom mjestu u kojemu se događa to i takvo kazalište. Nije mi bilo lako osvijestiti si da to nije „Kamov“.

U „Kamovu“ se okupila predivna, posvećena i talentirana grupa djece i mladih, do ušiju zaljubljenih u kazalište, i bila je prava privilegija voditi jedan takav, uistinu poseban program. No, istovremeno, voditi kazališni program za djecu u HNK-u Ivana pl. Zajca repertoarno okrenutom prije svega odrasloj publici, u ovim izazovnim (i po kulturu nepovoljnim) vremenima, pa čak i pod institucionalnim okriljem, pomalo je donkihtovska pozicija. Puno toga želiš, lako ti se učini da i možeš, pa kad na kraju shvatiš da ipak ne možeš, imaš dvije opcije – ili se s time pomiriti i raditi najbolje što možeš u okvirima koje imaš, ili otići i pokušati negdje drugdje složiti neke svoje okvire. Nakon što sam neko vrijeme gurala prvu, prevagnula je druga opcija. I tako sam krajem prošle godine spakirala koferić (biljku sam ostavila, u slučaju da se jednog dana vratim) i odlučila krenuti nekim svojm (ne toliko dalekim) putem. Najprije se dogodio obrt za edukaciju i izdavaštvo, a onda i udruga Pontes.

Tvoje riječi, ma koliko tebi bile bolne i lomne, mene su nekako raznježile. Zato se zadržimo još malo na „Kamovu“. Kao njegova voditeljica dvije si godine organizirala mali ASSITEJ u Rijeci. U "tvom" prvom sudjelovao sam kao član žirija i moram ti reći da sam beskrajno uživao u plodovima tvog mukotrpnog producentskog i organizatorskog rada. Kako ti je bilo (gotovo samoj) organizirati tako veliki događaj?

Hvala ti na prepoznavanju producentskog i organizatorskog truda i rada. Zbilja je bilo izazovno i mukotrpno! Ponajviše, zbog oskudnih resursa s jedne i prevelikih želja s druge strane. Imati takve karte može biti dosta frustrirajuće, čak i kad organiziraš jedan mali (za mnoge prilično nevažan) susret kao što je mali ASSITEJ. No on zapravo nije mali, ni po opsegu, ni po važnosti (no to je neka druga tema). Organizirati ga bila je prava čast, veselje i vrijedno iskustvo. No moram priznati, da nisam imala ekipu Kamovaca koji su mi pomagali (u svemu!), teško da bih ga mogla sama iznijeti. Kamovci su se izvrsno snalazili u ulozi voditelja, žirija, biljetera, domaćina, podrške... bili smo prava mala festivalska ekipa!

Tako ste i djelovali prema nama. Imaš li još producentskih želja ili si zadovoljila potrebe ASSITEJ-ima?  

Najradije bih rekla da nemam više takvih želja, ali to ne bi bila istina. Maštam o nekom kazališnom festivalu za djecu i mlade, nisam još sigurna gdje, možda i negdje u okolici Rijeke, ne nužno u centru. Koliko me god znao iscrpiti, drag mi je producentski posao – a posebno ako je riječ o kazalištu za djecu i mlade. To okupljanje, povezivanje, prekrajanje, žongliranje, umirivanje, balansiranje između mira i nemira, reda i kaosa, prevelikih želja i premalih resursa... ima neku svoju ljepotu!

Odsad pa nadalje potiho, a ako treba i glasnije, navijam za tvoj budući festival. Okrenimo se Pontesu. U njemu spajaš djecu i mlade s kazalištem te umjetnošću općenito. Možeš li mi reći nešto više o razlozima pokretanja Pontesa? Koji su bili tvoji unutarnji, a koji vanjski motivi?

Razloga za pokretanje je puno, no na nekoj osobnoj razini, mogu reći i da sam željela stvoriti jedan novi prostor za istraživanje i razvoj, manje opterećen istitucionalnim okvirima, neukroćen tromim sustavom, hrabriji, spontaniji, otvoreniji, ne samo sebi nego i drugim kazališnim umjetnicima, istraživačima, terepeutima koji će se naći u Pontesu. U siječnju ove godine započela sam s edukacijom za psihodramskog terapeuta pa je i to bio jedan dodatni poticaj da se dogodi Pontes.

Željela sam stvoriti mjesto u kojemu će djeca, mladi i odrasli imati priliku upoznavati se i povezivati s kazalištem i kroz kazalište (ali i umjetnost općenito). Pontes zamišljam kao jedan mali (kazališni) prostor u kojem će se ljudi, i djeca i odrasli, osjećati dobro, sigurno, podržano, prihvaćeno, učeći o kazalištu - učiti o sebi, sudjelujući u kazališnim predstavama (i drugim umjetničkim projektima), sudjelovati i u životu svoga grada, kvarta, pišući neke zajedničke priče, otkrivati i pisati neke svoje vlastite. Prostor u kojemu će dobiti podršku, edukaciju, priliku da se izraze i stvaraju, da nešto nauče, da izgube neke strahove, steknu prijateljstva....

Zvuči odlično! Možeš li malko konkretizirati prve planove i akcije Pontesa?

Prvi program koji je već krenuo s radom jest dramski studio za djecu i mlade, a uskoro kreće i za odrasle. Osim redovnih aktivnosti u planu su i povremene dodatne edukacije, predavanja, razgovori, druženja, predstave, projekcije… Uz podršku Primorsko-goranske županije nastavljam i s jednim važnim programom „Kazalište u centru“, ciklusom dramskih radionica za osobe s intelektualnim teškoćama i pridruženim smetnjama koje provodim u suradnji s Centrom za rehabilitaciju Rijeka...

Iako si proširila polje djelovanja, upoznao sam te kao dramsku pedagoginju u radu s tinejdžerima. Okrenimo se, zato, malo njima. Tinejdžeri su najizazovnija kazališna publika, kažu kazališne legende. Da ti netko daruje kazalište za mlade na godinu dana, kakav bi repertoar složila? Čime bi se pokušala približiti tinejdžerima na razini sadržaja, a čime na razini izvedbe? Koje redatelje bi pozvala?

Koja predivna ideja! Ali, zašto samo godinu dana? Postoji li mogućnost produljenja tog (pre)kratkog mandata (kad već maštamo)?

Kad već pitaš, dajem ti četiri godine.

Super! Za početak, okupila bih M.O.T. (mali odbor tinejdžera) i prošla s njima kroz sve aktualne naslove, obvezne i izborne lektire, njima važne teme, one o kojima se razgovara i one koje se prešućuje, intimne, lokalne, globalne... Bilo bi mi važno čuti njihovo mišljenje, njihove ideje, što ih zanima, tišti, ljuti, frustrira, veseli... Oni bi mi sigurno bili najvažniji putokaz pri slaganju repertoara. Nakon toga bih okupila i profesore pa i s njima napravila mali pretres mogućih tema, a onda uzela u obzir i prve i druge te... pokušala složiti najbolje od najboljeg! Prije konferencije za novinare, svakako bih još jednom pozvala M.O.T.-ovce da potvrde repertoar. Na tom tragu, moram otkriti da će jedan sličan mali „odbor“ djelovati i pri Pontesu. Dio polaznika dramskih skupina, koji bude htio dodatno, povrh redovne dramske, jednom-dva puta mjesečno zasukati rukave – imat će zadatak promišljati i istraživati sa mnom potencijalne naslove, gostovanja (koga pozvati, gdje otići), raspisati ideje koje bi vrijedilo realizirati – a u kojima bi oni voljeli i mogli sudjelovati.

Da sam tinejdžer, odmah bih se učlanio u tvoje MOT-ovce. To mi zvuči odlično. Kakvu bi ulogu i poziciju u tvom (i njihovom) kazalištu imali novi i društveni mediji? Mogu li se u današnjem kazalištu za tinejdžere ignorirati društveni mediji?

Prevelik su dio njihovog odrastanja i svakodnevice svih nas da bismo ih ignorirali. Kada koristimo društvene medije, često to radimo bez previše razmišljanja o tome zašto nam to iskustvo treba te što nam ono u tom trenutku pruža. Prepoznamo li motive i potrebe koje zadovoljavamo uz pomoć društvenih medija, moći ćemo ih koristiti na zdrav(iji) i sigurniji način. Kazalište može i treba pomoći djeci i mladima u tom prepoznavanju, ne možemo ignorirati činjenicu da je prosječan tinejdžer na mobitelu 2-3 sata dnevno, 14-21 sat tjedno, više od 50 sati mjesečno (i to je, vjerojatno, optimistična računica)... Ja se nikad nisam uspjela posve sprijateljiti s društvenim medijima (posljednjih mjeseci malo više pokušavam) i svjesna sam moram Pontes učiniti vidljivim na svim kanalima koje koriste djeca i mladi...

Kad otkriješ kako to ide, prenesi znanje na nas starce. Dotad, reci ti meni ima li Rijeka kazališnu i umjetničku scenu za tinejdžere?

U Rijeci ne postoji kazališna i umjetnička scena za tinejdžere. Postoje dramski i plesni studiji koji okupljaju srednjoškolce i rade s njima kvalitetne projekte, no većina završnih produkcija dramskih i plesnih studija ima kratak vijek igranja, pa teško da možemo govoriti o sceni. Kazališta (kojih, uz nacionalno, u Rijeci nema mnogo) uglavnom produciraju predstave ili za odrasle ili za djecu. Tinejdžeri i cijela ta skupina mladih ljudi koji nisu više djeca (dobno jesu, ali tako se više ne osjećaju i često im smeta kad im se tako obraćamo), ali nisu još ni odrasli, zapravo imaju jako malo kvalitetnog sadržaja na raspolaganju, pa ne čudi što se često dogodi da između prve predstave u lutkarskom kazalištu koju su gledali u vrtićkim danima i prve iduće predstave prođe i po 15, 20 godina (ponekad i više).

Može li Pontes biti ta kockica, pardon, platforma koja nedostaje?

Nadam se. Svakako ću dati sve od sebe da to bude.

Kako ti se, općenito, čini kulturna i kazališna scena u Rijeci? Gdje vidiš, da to fino kažemo, najviše prostora za napredak?

Kulturna i kazališna scena u Rijeci ima puno prostora za napredak. Ali draga mi je. Ima dobrih projekata i na nezavisnoj sceni i na insitucionalnoj. Ima i promašenih, i na nezavisnoj i na insitucionalnoj. No nisam od onih koji vidi i zbraja samo one promašene. Veselim se i inspiriram dobrim projektima, učim iz njih (podjednako kao i iz onih loših).

Uskoro će se, nakon podosta godina, ponovo aktivirati riječka podružnica Hrvatskog centra za dramski odgoj. Kako to da je toliko dugo spavala i gdje ti vidiš sebe i Pontes u HCDO-u, odnosno HCDO u Rijeci?

Tako je, radi se na tome. Ne znam zašto je toliko dugo spavala, no vjerujem da je došlo do nekog zasićenja i sagorijevanja pojedinaca/entuzijasta koji su je svojedobno i pokrenuli... i koji su se putem umorili i odustali. Na Specijalističkom studiju dramske pedagogije imala sam priliku upoznati profesora Krušića, predsjednika HCDO-a i iz prve ruke doznati da je nekad bila aktivna riječka podružnica... A znam da u Rijeci postoje divni pedagozi, profesori, učitelji, odgajatelji koji koriste dramske tehnike u svome radu (ili bi željeli, kada bi znali kako) i kojima bi dobro došla jedna takva platforma za podršku, edukaciju i umrežavanje. Puno se toga događa u Zagrebu (i spomenuti specijalistički studij, pa i ranije spomenuta edukacija iz psihodrame), no ne može si svatko priuštiti putovanja (ni financijski ni vremenski)... i tako mnogi ostanu uskraćeni za čitav niz prilika da budu bolji, kreativniji, kompetentiji u radu s djecom i mladima. Voljela bih da riječka podružnica HCDO-a, kad napokon zaživi, uz Pontes, bude poligon za edukaciju, zagovaranje i promicanje dramskog i kazališnog odgoja i pedagogije.

Da ne ispucamo sva pitanja na prvi intervju, za kraj mi samo reci koji su tvoji daljnji planovi? U kojem smjeru bi se htjela dalje razvijati? U sklopu Pontesa, ali i mimo njega.

U središtu mojih planova još će neko vrijeme biti Pontes i ovogodišnji program dramskog studija – rad s djecom i mladima. Mimo Pontesa pojednako je uzbudljivo. Usred sam jednog malog filmskog projekta, na prvoj sam godini Doktorskog studija pedagogije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci i uskoro drugoj godini psihodramske edukacije pri Centru za psihodramu u Zagrebu. Vratila sam se i jednom projektu iz 2019. godine kojim želim nastaviti istraživati kako dramom pomoći u rehabilitaciji osoba s demencijom, no o tome možda nekom drugom prilikom. Negdje u pauzama od maštanja, čitanja, istraživanja... u planu je pronaći i vrijeme za pisanje (i znanstveno i autorsko). Raspisujem još neke projekte i ideje, ali ako ti sad baš sve otkrijem – nećeš više imati razloga da me pozoveš na još jednu čašicu razgovora! 

Tako je! Draga Nikolino, jako mi je drago da smo dočekali naš prvi od mnogih intervjua. Sretno u novim projektima i neka ja budem prvi kojemu ćeš ih prišapnuti (a ja podijeliti sa svima)!