Draga Ano, ovo ti je prva i odmah opasno bogata godina na mjestu izbornice Malog Marulića. Koliko se predstava prijavilo na natječaj za festival i koliko si ih uspjela pogledati uživo?

Da, prva i odmah deset (program pogledajte ovdje)! Nisam prvi put u ulozi izbornice, ali sam prvi put u ulozi izbornice Malog Marulića, festivala kojeg poštujem i visoko vrednujem (osobito u vremenu „poplave“ festivala).

Ove se godine prijavilo 25 predstava. Veliku sam većinu uspjela pogledati uživo. Četiri sam pogledala u obliku snimke. Za jednu nije ni bilo prilike da je vidim uživo jer nije ni igrala, a oko tri predstave je dolazilo do stalnih preklapanja termina. 

Predstave koje si pogledala čine vjernu sliku recentnog lutkarskog i kazališta za djecu i mlade. Kakvo je ono po tvom mišljenju?

Ne bih rekla da čine vjernu sliku recentnog kazališta za djecu, budući da je riječ samo o predstavama koje su nastale prema hrvatskom tekstu (namjerno kažem tekstu predstave, a ne dramskom tekstu, imajući na umu tekst kao širi i nadređeni pojam), kao i da je već kod prijava predstava napravljena svojevrsna „predselekcija“ sa strane samih kazališnih kuća koje su prijavljivale predstave, no svakako čine vrlo indikativan „dio kolača“  na temelju kojeg se mogu donositi zaključci kako o tendencijama i dominantama, autorima, estetikama i poetikama. Kakvo je ono? Šaroliko. Ali s vrlo snažnim, kreativnim autorima.

Gdje smo na tematskom planu? Što se tiče drama nagrađenih na natječaju Mali Marulić, -prevladavaju teme usamljenosti. Što se provlači kroz same predstave?

Po tematskom smo planu uvijek „tu negdje“. Prijateljstvo, prihvaćanje, igra. Ali nismo potpuno intakta od onoga što nas okružuje – reagiramo i na pojedine pojave u društvu, na otuženost zbog pogleda u mali ekran, na bodljikavu žicu. Slika teatra je uvijek, htjelo ono to ili ne, refleksija društva – kroz reakciju na njega, kroz njegovo čitanje i, naravno, kroz sve elemente – od strukturiranja, promišljanja repertoara...

Koja su ti se dramska imena nametnula?

Riječ je o velikom broju dramatizacija, tako da tu možemo govoriti o vrsnosti i umijeću dramaturga, no odluku o tome bih prepustila žiriju J. Što se pak izvornih tekstova tiče, tu je već etablirano ime Olje Savičević Ivančević (intervju s Oljom uoči "Šporkog Špire i Neposlušne Tonke" pročitajte ovdje) koja ima prepoznatljiv i autentičan diskurs i donosi jeziku jednu novu dimenziju. On prestaje biti samo nešto čime se „ostvaruje“ dramska radnja. Tu kapne i poezije na scenu. Tu je i dvojac Tomić-Kovačević koji stvara tekst na drugačiji način, ali također ostvaruje prepoznatljivost.

Jesu li se kazališta odlijepila od uvijek istih bajki i lektira ili još uvijek idu tim ziheraškim putem?

Kako koja. Ima i hrabrih. Ali hrabro i odvažno može biti i samo „tretiranje“ nekog poznatog naslova. Ne vidim ništa loše u „naslovu“ kao takvom. Vidim u motivima njegovog izbora i u načinu inscenacije.

Ono što mi se čini je da su se „probudila“ pojedina uspavana kazališta (neka, doduše, ustrajano hiberniraju), ali i to da su neke „samostalne“, manje trupe krenule linijom manjeg otpora. Valjda zato da opstanu. Ah ta riječ: opstanak.

Osjeća li se didaktičnost ili je u dovoljnoj mjeri utišana?

Ovisi od predstave do predstave. Ali, srećom, ima i onih predstava koje ne podcrtavaju flomasterom. Opet mislim da u didaktičnosti – samoj po sebi – nema ništa loše. Kazalište i je tu da nešto prenese. Ali uvijek više vjerujem u umjetnost koja te navede da se pitaš. Da sam zaključiš. Da misliš. Da osjećaš. Ne u onu koja ti zapakira jasne i jednoznačne odgovore i smjernice. Djeca znaju misliti. Treba ih učiti tome, poticati na to.

Kako je na izvedbenom planu? Prevladava li tekst ili? Koliko je prisutno autorsko kazalište?

Na Malom Maruliću tekst zauzima vrlo važno mjesto. Mislim da smo svi malo nepravedno razvili averziju prema tekstu kao takvom. Odjednom je postao najveći neprijatelj kazališta. Ja uvijek kažem „da“ dobrom tekstu! Kao i svemu dobrom na sceni! Problem vidim u tome kada tekst postaje linija manjeg otpora: hajdemo ne tražiti druga rješenja, hajdemo ne istraživati, hajdemo... hajdemo mi to jednostavno imenovati. Kažem „da“ tekstu koji ima umjetničku vrijednost, koji nije samo informacija.

Osobno sam pobornica one: POKAZATI,  a ne KAZATI. Osim ako to kazivanje ne pridonosi „pokazivanju“. E onda je za mene to čarolija!

Koliko je naše kazalište za djecu izvedbeno zaigrano, a koliko istraživački raspoloženo?

Po ovome što sam vidjela (i po onome što stalno gledam i pratim) zaključujem da ima i istraživanja kazališnog jezika i zaigranosti izvedbe.

Gdje vidiš najnaglašenije točke istraživanja? U kojim kazalištima, odnosno aspektima izvedbe? Je li iskočilo koje novo ime?

Apsolutno. Ali ne bih prije suda žirija navodila svoje favorite.

Ok, onda ćeš mi šapnuti nakon odluke da vidimo koliko se poklapate. Postoji li tendencija preplitanja različitih izraza – lutke, glumca, suvremenih tehnologija…?

Postoji. Ali to traži iznimnu promišljenost i vještinu. A to sad već... U mnogim slučajevima takvog preplitanja ne dođe do sinergije te jedan od elemenata ostane strano tijelo. Naravno, ima i sretnih slučajeva. U selektiranim predstavama imat ćemo priliku vidjeti i to.

Koliko su prisutne te suvremene tehnologije, a skupa s njima i društveni mediji? Osluškuju li kazališta u dovoljnoj mjeri današnju djecu? 

Sve više. Tu samo treba biti vrlo pažljiv. Kada se osluškuje, a kada se podilazi. Ili ide linijom manjeg otpora.

Kako stojimo s glumcima i lutkarima? Osjećaš li izvedbenu svježinu na tom planu? Jesu li nam kazališta za djecu „stara“ (pristupom, ne samo godinama) ili su se u dovoljnoj mjeri pomladila?

O da! Pojavila su se nova imena! Stalno se pojavljuju! U hiperprodukciji svega, došlo je i do hiperprodukcije glumačkog „kadra“, no unutar toga, pojavila su se iznimno jaka imena koja polako, ali sigurno krče svoj put. Neka su se „probila“ i u institucije, ali veće pulsiranje vidim u manjim, samostalnim trupama gdje je „borba“ puno veća. Poneki su se ansambli „uljuljali“ u sigurnost i repeticiju. To nije isključivo njihova odgovornost, već i onih koji ih vode. No nemoj me pitati više...

Nego, možeš li… šalim se. Za kraj, kako bi ocijenila naše lutkarsko kazalište, kazalište za djecu, kako kazalište za mlade te što bi bio tvoj recept za poboljšanje?

Nema jednog recepta koje vrijedi za sve, niti smatram da se svaka predstava mora ili treba svidjeti svima (tebi ili meni, recimo). Pluralitet estetika, poetika, promišljanja uvijek je dobrodošao. Netko voli zlatne pipe u štukature, netko jogurt s okusom šljive. Ja sam uvijek za jednostavnost, za ono što po meni kazalište čini kazalištem: ta neposrednost izvođača i publike. Ta privilegija uvijek novog, neponovljivog. Trenutka. Ta mogućnost stvaranja novih svjetova. Djelovanja. I ma koliko moglo zvučati naivno ili utopistički: kazališta nema bez strasti i ljubavi. Kazalištem se ne „bavi“. Kazalište živiš ili ne.

Kod kazališta za djecu i mlade – prvo što smatram da treba doći do re-valorizacije. Unutar samog kazališnog miljea, a onda i iz šireg konteksta. Tek kada se to neće „odrađivati“, smatrati manje bitnim, manje vrijednim, manje umjetnički izazovnim, tek će onda stvari krenuti nabolje. Ali mislim da već jesu. Dolazi proljeće. Treba nam malo optimizma. I puno kazališta.  

Za one koji žele (sa)znati više: intervju s prošlogodišnjim selektorom Tomislavom Zajecom i pretprošlogodišnjim selektorom Tomislavom Zajecom.