(Mrs. America, kreator: Dahvi Waller, uloge: Cate Blanchett)
Napomena: prvi dio teksta pročitajte ovdje.
S obzirom na sve dileme i kontroverze rasprave koja u SAD-u o amandmanu za ravnopravnost spolova još uvijek traje i koja je po mnogo čemu među američkim društvom još uvijek aktualna, također i s obzirom na klimu koju su u američkoj javnosti u posljednje vrijeme uspostavili Trump, Weinstein i Me Too pokret, čini se da je tema serije Mrs. America evokacijom povijesnih početaka borbe za usvajanje Equal Rights Amendmenta izvrsno izabrana i tempirana. Međutim, prve dvije-tri epizode ostavljaju gledatelja pomalo zbunjenim, blago šokiranim i u nekoj neodređenoj nevjerici jer se doima kao da je tendencija serije prokonzervativna, dajući za pravo tvrdom patrijarhalnom sustavu vrijednosti kakav je zagovarala Phyllis Schlafly.
Istina, do neke mjere to ne bi trebalo biti iznenađujuće jer je HBO već i ranije u nekoliko svojih serijskih projekata vrlo promptno reagirao na krajnosti i dubioze što su se razvile iz Me Too pokreta, pa su znali biti prema toj problematici bezdušno kritični i brutalno satirični, no glamurozan filmski spomenik američkoj Željki Markić ipak se čini odveć drastičnom provokacijom svetih mjesta američke političke korektnosti, ma koliko smo se već svikli da se HBO-ova i Netflixova producija upušta u ekscesne priče samo radi trenda, senzacionalizma, komercijalnosti, stjecanja pozornosti ili pak samo radi puke poze.
Besprijekorni debatni klub u areni feminističkih gladijatorica
Mrs. America, dakle, u svojim počecima zbunjuje gledatelja ne samo zato što Phyllis Schlafly glumi Cate Blanchett, koja svojim karizmatičnim nastupom impresivno osvaja sav prostor i debelo zasjenjuje baš sve ostale glumačke kolege, tako da se čini kako je uvijek isključivo ona u centru cjelokupne priče, također teško je ne respektirati energiju, snalažljivost i borbenu poduzetnost koju je Schlafly iskazala u formiranju svoga pokreta. Na kraju, Blanchett kroz lik Phyllis Schlafly naveliko polemizira s brojnim (ne)istomišljenicima te pritom sipa argumente kojima će povijest s vremenom, ispostavit će se, ipak dati za pravo, kao na primjer kada proriče da će, usvoji li se ERA, žene raditi dva posla, kućanske i uredske, pa se zbog takve razapetosti neće u potpunosti ostvariti ni u jednom, niti u drugom području, što znači da će takve „emancipirane“ žene, upozorava Schlafly, biti trajno i duboko nezadovoljne, progonjene osjećajem da nisu dovoljno dobre djelatnice, ali niti dobre majke.
S takvim izjavama Schlafly kao da je prorekla sve ono što će Susan Faludi u bestseleru Backlash – The Undeclared War Against American Woman iz 1991. godine popisati kao probleme s kojima se susreće suvremena američka žena nakon što su mnogobrojni feministički zahtjevi i želje sedamdesetih, s pokretom za ERA-u, a potom i bez usvojenosti ERA-e, zaživjeli u svakodnevici američkog društva na planu ravnopravnosti spolova. Pa će Faludi već na prvim stranicama „zajamrati“: „Žene danas imaju toliko prilika, kažu korporativni lideri, da uopće više ne trebamo politiku jednakih mogućnosti. Žene su danas toliko ravnopravne, kažu zakonodavci, da više ne trebamo ERA-u. Žene imaju toliko toga, kaže bivši predsjednik Ronald Reagan, da Bijela kuća nema više potrebe to propisivati s najviših instanci“. Pa što hoće te žene, opet bi pitao Igor Mandić. Međutim, Faludi upozorava da „iza sveg tog slavljenja pobjede američke žene, iza ushićeno i beskonačno ponavljanih tvrdnji da je borba za ženska prava dobivena, odjekuju i neke druge poruke“. Te poruke, kaže Faludi, glase: „Možda ste sada slobodne i jednake (...), ali nikad niste bile jadnije. Žene su nesretne upravo zato što su slobodne. Žene su porobljene vlastitim oslobođenjem“. Pa se pita: „Kako to da su američke žene u tolikim problemima upravo u vrijeme kada bi trebale biti najblagoslovljenije ostvarenim uspjesima? Ako položaj žena nikad nije bio viši, zašto im je emotivno stanje tako nisko“?
O odgovorima na ova pitanja s prvih stranica Faludičine knjige više na preostalih 500-njak stranica njenoga kultnoga, no i kontroverznoga ukoričenja. U međuvremenu, poslušamo li u devet epizoda serije Mrs. America „faludičinsku“ argumentaciju kakvu izriče „vizionarska“ Phyllis Schlafly, i uzme li se u obzir da je Schlafly u fokusu naracije, dok ju njena kampanja, prema tendenciji serije, čini junakinjom, teško se oteti dojmu da su autori Mrs. Americe odlučili na bolje revalorizirati sliku koja vlada o Phyllis Schlafly u američkoj povijesnoj memoriji. Ukatko, Mrs. America kao da se u svojim počecima trudi, i to uspješno, dokazati da je s vremenskim odmakom moguće uvidjeti pozitivnu, pa čak i proročansku ulogu koju je Phyllis Schlafly imala u svoje doba. Pa dok svjedoči takvoj prezentaciji, gledatelj s ovih prostora s razlogom se nađe u strahu da će se do isteka svih epizoda, htio-ne htio, preobratiti te početi po internetu lajkati Željku Markić i ljubiti sliku njenu.
Međutim, upravo je u tome kvaliteta serije, ma koliko god to u prvi mah paradoksalno zvučalo. Naime, režiranja ove tematike nisu se prihvatili neki američki Sedlari i Vrdoljaci, ali što je jednako važno, nisu je se prihvatili niti neki američki Vitezi i Frljići, tako da Mrs. America nije jednostrana, tendenciozna i jednodimenzionalna serija, nego je s nevjerojatno taktičnim osjećajem suptilno izbalansirana, poput debatnog kluba u kojem se kultivirano razmjenjuju argumenti, a oprečna stajališta zastupaju ravnopravno, bez pristranosti. Stoga će lik Phyllis Schlafly do zadnjih epizoda prijeći razvojni put do posve antipatične figure, razotkrivajući se kao manipulativna lažljivica, demagog i bolesno ambiciozna karijeristica koja uvijek sebe stavlja na prvo mjesto, spremna iskoristiti sve i svakoga radi svojih egocentričnih i častohlepnih interesa.
Mračna strana feminizma
Ali istodobno će i heroine feminističkih pokreta biti prikazane s jednakom kritičnošću, pa će s jedne strane biti prezentirane kao požrtvovne bojovnice protiv sustava, senzibilne zastupnice obespravljenih i diskriminiranih ili kao snažne persone koje inteligentno uviđaju sve nepravde aktualnoga poretka, no istodobno će biti predstavljene i kao lajavice, intriguše, kompleksašice, arogantne i snobovske intelektualke, kao tašte osobe opijene slavom koju su stekle kao čelnice pokreta ili pak kao frustrirane karijeristice koje sa zavišću gledaju na uspjeh svojih kolegica u javnim nastupima i ostalim žanrovima građanskog aktivizma, dok su naročito intrigantni dijelovi u kojima se prikazuje kako su liderice feminističkih pokreta iz toga desetljeća mrtvo 'ladno bile spremne odustati od borbe za regulaciju homoseksualnih prava, smatrajući da im lezbače ionako kompromitiraju imidž. Zbog „njih“, zbog lezbi u našim redovima, smatralo se u nekim feminističkim frakcijama, sve se nas generalno percipira kao skupinu pervertita i protuprirodnih bludnika, a naše se argumente olako ismijava i osporava kao histerični rezultat seksualne frustriranosti zbog ružnoće, neženstvenosti, nedoje..sti, zato što nam fali ku..ca ili zato što nemamo djecu.
Iz tog će razloga kroz epizode Mrs. Americe biti provučena i narativna linija o jednoj istanuknutijoj članici feminističkog pokreta koja, iako u lezbijskoj vezi, fingira pred očima javnosti heteroseksualni brak upravo zato da se ne bi potvrdili svi ti stereotipi koji su zbog lezbijskog krila feminističkog pokreta počeli ozbiljno opterećivati percepciju cjelokupnog feminizma i prilično ga štetno diskvalificirati.
I kao što Mrs. America sukob svjetonazora ne prikazuje polarizirano, pristrano, crno-bijelo, jasno podijeljeno na pozitivce i negativce, nego nas navodi u jednu nesigurnu poziciju preispitivanja da bismo uvidjeli kako loši nisu toliko loši, a dobri nisu toliko dobri, dodatna je kvaliteta serije što – kada procesuiramo što smo zapravo odgledali – shvatimo da je serija u cijelosti posveta svim ženama bez obzira s koje se strane barikade nalazile jer su ionako sve žrtve muškoga svijeta, žrtve koje se snalaze u smišljanju kako se izboriti za neke svoje prostore slobode u takvome svijetu, što bi značilo da se feministice opredjeljuju za revolucionarni otpor i frontalni napad, dok se Phyllis Schlafly opredjeljuje za lukavost, manipuliranje pomoću koketnoga šarma i ostalih ženskih oružja, za „kohabitaciju“ i kapilarno djelovanje „iznutra“, u granicama zadanoga i mogućega. Jer, ironično se ispostavlja kroz seriju, i Phyllis Schlafly je ostvarila sve ono što su feministice htjele: život i posao izvan kuće, karijeru, moć, utjecajnost, angažirani aktivizam, javno djelovanje, intelektualni autoritet...
Riječ je zapravo o tome da su sve odreda prikazane kao kompleksni i ambivalentni likovi, nimalo plošno, tako da u njihovim psihološkim motivacijama i socijalnim (de)formiranostima nalazimo obilje razloga zbog kojih smo prema svim protagonisticama puni razumijevanja. U prvim scenama Phyllis Schlafly, prije nego što je postala Phyllis Schlafly zbog koje se serija Mrs. America bavi ulogom kakvu je imala protiv feminističkog pokreta sedamdesetih, nastupa kao iznimno inteligentna i obrazovana žena, i te kako superiorna u raspravama o američkoj unutarnjoj i vanjskoj politici, dok je naročito kvalificirana za analiziranje strateških geopolitičkih pitanja u hladnoratovskom svijetu, kao i za vojnopolitičku problematiku na planu utrke u nuklearnome naoružavanju SAD-a i SSSR-a (zbog čega bi Slavoj Žižek i slični psihoanalitički interpretatori popkulturnih proizvoda zacijelo dijagnosticirali da je Schlaflyčina strastvena fokusiranost na balističke projektile znak kastracijskog kompleksa ili potisnutog, susprezanog nimfomanskog libida, sublimiranog u fetišizaciju upravo objekata kao što su falusoidne rakete).
ERA ili Istanbulska konvencija, svađe su iste
Vrlo brzo nam postaje jasno da je Schlaflyčina ambicioznost pod strahovitim teretom frustracije, ne zato što živi u suprugovoj sjeni ili zato što je se tjera u krug obiteljske kuće da bi obavljala tradicionalne ženske uloge, nego zato što je muški svijet politike ne sluša, ili je posluša, ali je ne shvaća ozbiljno, ili – što je najgore – njene ideje, stavove i razmišljanja preuzme u svoje političke izjave. U duhu već ranije spomenutog komentara da je Phyllis Schlafly egocentrična osoba koja prvenstveno gleda na ostvarivanje svojih interesa, ona se zapravo odlučuje na antifeminističko djelovanje samo zato da bi se vratila u one elitne krugove političke moći koji su je odbacivali uslijed predrasude da se žena nema što baviti problematikom nuklearnoga rata, raketnim oružjem i hladnoratovskom geopolitikom, tako da im se lukavo trpa nazad preko pitanja za koje im je prihvatljivija, pa čak i potrebnija, naime za pitanja ženskih prava, za što im je idealna kao žena koja će zastupati argumente muškoga svijeta. Iz tog razloga Schlafly zagovara konzerviranje postojećih odnosa u patrijarhalnom poretku tako što romantičarski mistificira i mitologizira idiličnu sliku tradicionalne američke obitelji i sve ostale stereotipe koje proizlaze iz takve konvencionalne podjele uloga.
Međutim, Schlafly nije bila anakrona babetina koju je pregazilo vrijeme, nego je muškom establishmentu koristila da im bude ikona i glasnogovornica zato što je bila i inteligentna polemičarka, retorički vrlo vješta, brzih refleksa kada je trebalo manipulirati argumentima, ali i publikom. Spretno je znala formulirati efektne poruke koje jasno dopiru do publike i, što je još važnije, precizno pogađaju njihove dileme, nesigurnosti i dubinske strahove u ta konfuzna vremena, a nadasve je znala zlorabiti neznanje, neupućenost i neinformiranost mase, kao i nesposobnost mase da misli antikonformistički, progresivnije, u alternativnim konceptima.
Upravo je tim sredstvima Schlafly ostvarila velike uspjehe u pridobivanju neodlučne i nesigurne javnosti, primjerice galameći da će zbog ERA-a žene biti regrutirane u vojsku, što je očigledno bio lukav način da eksploatira i manipulira strahovima i traumama Vijetnamskog rata. Plašila je žene da će im zbog ERA-e brakovi biti nezaštićeni, odnosno da će ih muževi ostavljati, pa će biti samohrane majke koje će morati raditi ili će čak biti bez prihoda. Nije se libila ni jeftinog populističkog pretjerivanja, kao kada je trubila da će se zbog rastavljenih roditelja djecu „rezati“ popola, dok nas njeno upozorenje da će zbog ERA-e muškarci i žene ulaziti u isti javni WC neodoljivo podsjeća na argumentaciju koja se potezala u našim nedavnim prijeporima oko posljedica rodnog tumačenja spola i identitetskog definiranja transrodnih osoba.
S druge strane, i junakinje feminističkog pokreta obilježene su mračnom stranom, progonjene nekim osobnim nedostatkom, nezadovoljstvom, kompleksom ili se hrvajući između onoga što bi emotivno željele i što racionalno moraju zastupati u javnosti kao predstavnice feminističkog pokreta, kao kada s jedne strane izvikuju parole da je brak prostitucijsko ropstvo muškarcu, dok istodobno snatre o tradicionalnoj monogamnoj vezi. Naročito je u tom kontekstu kompleksan lik Glorie Steinem, s vremenom sve iskompleksiranije kako njene kolegice objavljuju knjige, tako da se razotkriva da joj je najveća frustracija što nije ukoričila djelo koje bi bilo kultno, kapitalno i nadahnjujuće za žensku emancipaciju, pa stoga naša Gloria postaje sve depresivnija i nezadovoljnija kako joj postaje jasno da nikada neće postati nova Simone de Beauvoir.
Ronald Reagan kao deus ex machina
U finalu serije sve se protagonistice, bez obzira na ideološku opredijeljenost, osjećaju poraženo budući da je poanta kako – bez obzira na sve svoje napore i ostvarene uspjehe u etapama do konačnog cilja – ipak žive u muškom svijetu. Feministice nisu uspjele ostvariti ratifikaciju ERA-e u svim američkim saveznim državama i rest is history, dok se Phyllis Schlafly – pošto je uspjela opstruirati pokret za usvajanje ERA-e – nadala visokopozicioniranoj funkciji u vrhu američke vlasti, temeljeći to na laskanju, obećanjima i sklopljenim dealovima s političkim moćnicima, ali također računajući i na nagradu s obzirom koliko je tijekom predsjedničke kampanje pomogla Reaganovoj pobjedi. Međutim, u tom trenutku imamo prapovijesnu verziju danas aktualne afere o zloporabi korisničkih podataka s Facebooka radi postizanja većeg izbornog uspjeha među glasačima, pa nam tako Mrs. America pokazuje kako je Reagan iskoristio Schlaflyčinu bazu podataka o domaćicama i mrežu njenog pokreta da bi pridobio glasove američkih kućanica za svoju pobjedu. Kada je nastupio trenutak da se novoizabrani predsjednik SAD-a za to oduži Schlaflyci, pizdunski joj javlja kako bi mu njeno regrutiranje u svoj tim bilo loše za imidž jer treba uzeti u obzir da su i te „vražje feministice glasačice“.
Reagana ne vidimo, nego ga samo čujemo kroz telefonski razgovor, dakle kao akuzmatični glas sa svim značenjima koje simbolika akuzmatičnog glasa ima u našem kulturnom i umjetničkom repertoaru, što znači da se javlja kao glas autoriteta, boga, zakona, a u ovom slučaju, dakako, kao patrijarhalni autoritet, bog i zakon. Općenito su najmoćnije muške političke figure tog borbenog desetljeća, a iznad svega u tom razdoblju izredani predsjednici SAD-a nevidljivi, no hirovito intervenirajući poput bogova s Olimpa, bilo akuzmatičnim glasom, kao spomenuti Reagan, bilo preko svojih glasnika, polubogova, odnosno nižerangiranih političkih moćnika te uspostavljaju saveze čas s feministicima, a čas s antifeministicama da bi zatim naprasno prekidali ugovorene paktove, ovisno o tome kakav im je interes u datom trenutku najoptimalnije zastupati kako bi sačuvali položaj, rejting ili sljedeći mandat.
Dakle, koliko god uspjeha postizale u provođenju svojih nauma, novoosvojeni prostori slobode uvijek se ispostave kao tlapnja jer riječ muškaraca je zadnja, prekidajući naše junakinje, i one pozitivne i one negativne, postavljanjem novih granica ili obnavljanjem starih, što se u priču koju napeto pratimo oko njihovih aktivističkih borbi upleće interventnim deus ex machina, frustrirajuće, poput antiklimaksa koji poništava njihove napore i rezultate, dok muški bogovi takve odluke opravdavaju svojom upućenošću u širu sliku među američkim društvom (tj. glasačima) te zbog viših sila nužnih zakonitosti visoke politike ili odnosa snaga u američkoj „demokraciji“.
Galerija seksističkih detalja
Uz sve to, devet epizoda Mrs. Americe bogato je, a nenametljivo protkano vinjeticama i detaljima koji ilustriraju šovinizam i seksizam muške supremacije u podrazumijevanim kulturnim stavovima tadašnjeg patrijarhalnog društva, pa cijela serija vrvi štipkanjima i pljeskanjima po ženskim stražnjicama, lascivnim odmjeravanjima ženskih figura i svlačenjima pogledom, vulgarnim vicevima muških svinja i ljigavim komplimentima prepotentnih mužjaka. Također, provjerenom se tehnikom „manje je više“ cijelo vrijeme nižu fragmenti muško-ženskih, posebice bračnih odnosa, pa upravo zato što se tako usput upletu u osnovnu radnju i efektno bljesnu tek na trenutak, dojmljivije osjećamo kakva se zapravo drama patrijarhalne represije odvija iza idilične slike tradicionalne američke obitelji. Samo se na trenutak, ali utoliko snažnije i potresnije, poput vapaja, jave glasovi onih žena koje su kućne robinje, zatočenice seksualnog iskorištavanja pod parolom „bračnih obveza“ ili puki strojevi za reprodukciju potomstva, a jednako snažno osjećamo i njihove komplekse, pa čak i cjeloživotni očaj zbog uskraćenog obrazovanja ili zbog financijske ovisnosti o muževoj plaći.
Na koncu, u duhu dojma da je ova serija zaista uspjela reći sve o svemu vezanome za kompleksnu problematiku ove teme, jednako je suptilno prikazana i „drama“ muškoga svijeta, sve zbunjenijega kulturnim promjenama i gubitkom komocije u patrijarhalnom svijetu kakav su uživali. Supruge im odjednom nadugo izbivaju iz kuće, zarađuju svoj novac, grade svoje karijere, postaju emancipirane i jezičave, ne trpe više seksističke komentare u celofanu komplimenta, dok je najdetaljnije predstavljena „drama“ Schlaflyčinog supruga: isprva je podržavajući, pa čak je i trenirajući za javne nastupe i debate, s vremenom će se ispostaviti da je to bilo samo džentlmensko patroniziranje, pa čak i podcjenjivanje, budući da suprugine ambicije nikad nije shvaćao ozbiljno, nego više kao luckaste i šarmantne hirove dokone dame, sve dok ne postane otvoreno frustriran i ljut zbog osjećada da na domjencima i partyjima s američkom elitom sve više postaje suprugina pratnja i ukras, a ne ona njemu.
Kritičari će reći: kokošinjac prepun pametovanja
Manje naklon gledatelj, općenito neraspoložen za ovu tematiku ili barem za način na koji je tema u ovoj seriji realizirana, doživjet će Mrs. America kao jedan veliki kokošinjac u kojem odreda nabrijane ženturače stalno nešto pametuju u tim svojim stožerima građanske akcije. Međutim, serija ne samo da je raskošna za oko budući da je stil sedamdesetih perfekcionistički rekonstruiran u svakom detalju, od frizura i odjeće do namještaja i tehnologije (jer je na tome radio i dio autorske ekipe koji se kalio na produkciji kultne serije Mad man), nego je teško ne osjetiti snažnu energiju kojom glumice glume u ovom filmu, i to ne zato što im to nalažu uloge „nabrijanih ženturača“ i „ljutih feministica“, nego zato što su se u kroničnom nedostatku kvalitetnih ženskih uloga ove sretnice odjednom našle u projektu u kojemu nisu tek dekorativni ukras za uljepšavanje kadra, niti su „jaki ženski lik“ na način da su zapravo polugole kick ass frajerice koje rukama i nogama mlate ružne negativce, razbijaju automobile, dižu eksplozije i dobro gađaju iz faličkih cijevi velikog kalibra, nego sve odreda glume u ulogama inteligentnih, obrazovanih, pametnih, poduzetnih, proaktivnih amazonki i lavica koje tresu društvo, preokreću kulturu i mijenjaju povijest.