(Mrs. America, kreator: Dahvi Waller, uloge: Cate Blanchett)
Na hiperproduktivnom i stoga ubitačno konkuretnom tržištu kulturnoindustrijskih noviteta, gdje tzv. ekonomija pozornosti sve više postaje najvažnija subdisciplina gospodarskih, marketinških, menadžerskih i ostalih business teorija, praksi i znanosti, zdravorazumski je očekivati da bi osnovne najavne informacije o sadržaju određene serije ili filma trebale svim sredstvima, pa čak i prljavim trikovima ili tzv. navlakušama maksimalno pridonositi pridobivanju publike upravo za ono djelo koje njihove najave promoviraju kao proizvod vrijedniji našeg dragocjenog gledateljskog vremena u odnosu na ostatak repertoarne ponude. Ali taj minijaturni žanr neizmjerno važne zadaće nikako da krene slijediti clickbait politiku hrvatskih news portala, koji nas svojim senzacionalističkim naslovima neumorno navabe u podvale pseudoinformativnog novinarstva, nego su te sižejne najave složene toliko loše, pogrešno i površno, pa čak i indolentno kao da su im uzor učenički osvrti na, dakako, nepročitanu hrvatsku lektiru.
Iz tog bi se razloga malo tko našao potaknutim da pogleda seriju Mrs. America samo na temelju ukratko prezentirane tematike u najavnim preporukama budući da su ti promotivni materijali bili sročeni jednako atraktivno kao i vijest o prihvaćanju prijedloga izmjene zakona o stakleničkim plinovima u saborsku proceduru. Naime, u tim se šturim najavama kroz neznatno „kreativne“ varijacije kronično ponavljala točna, no krajnje neatraktivno prezentirana informacija kako nam serija Mrs. America prikazuje borbu u američkom društvu sedamdesetih godina prošloga stoljeća za ratifikaciju ERA-e, Dakle, koliko može biti uzbudljiva serija koja ključnu dramsku napetost gradi na pitanju ratifikacije? I što je, k vragu, ERA? Sve u svemu, zvuči nam intrigantno koliko bi i američkom gledatelju bilo zanimljivo gledati seriju o arbitražnom postupku nad hrvatsko-slovenskim pravima oko Piranskog zaljeva ii o raspravama oko našega ZERP-a.
WTF is ERA?
Stvari postaju tek neznatno zanimljivije kada izguglamo da je ERA kratica za Equal Rights Amendment, u prijevodu amandman o jednakim pravima, zapravo pod tim nazivom značeći zahtjev američkih feministica za „gender equality“ ili ravnopravnost spolova u američkom društvu. Ali to je ujedno razlog i da prekrižimo Mrs. Americu u korist nekih atraktivnijih ponuda jer iz svega toga nekako sluti da će nam se iz epizode u epizodu ove serije održavati još jedno predavanje o ideologiji patrijarhata kao kulturnih, a ne prirodnih zakona u razlikama roda i spola samo zato što u konzervativnijem dijelu našega društva imamo kronične ponavljače te definicije zbog njihovog robovanja predmodernim konceptima. Drugim riječima, želimo li gledati seriju takve tematike nakon što su nas ne tako davno, tijekom pretjerano dugog vremenskog razdoblja, izmaltretirale sve one nazadne rasprave u našem društvu oko Istanbulske konvencije, a da bi nas se sada vratilo još dublje u prošlost, u svađe koje su se vodile kada je bilo aktualno izglasavanje ERA-e?
Pa čak i ako smo spremni pokazati mrvicu dobre volje za još jednu popularnu prezentaciju feminističkih tema o pitanjima koja su već odavno trebala biti apsolvirana, u prvim minutama prve epizode Mrs. America baš i nema truda da se gledatelja pošto-poto zadrži prikovanog upravo za ovu televizijsku priču u obilju konkurirajućih televizijskih atrakcija. U dijaloškim replikama likova već se od samog početka puno politizira, bombardira nas se informacijama o zakonskim procedurama i administrativnim tijelima državne uprave, o odnosu snaga u kongresu i senatu, o broju glasova za i protiv, o dokumentu ovom i aktu onom, tako da sve to izgleda kao igrana verzija saborske sjednice. S obzirom na takav hiperdetaljizam u rekonstrukciji još jedne epizode iz američke političke povijesti, opravdano je reagirati s određenim, gotovo antikolonijalnim i antiimperijalnim revoltom jer je već neko vrijeme iritirajuće da zbog američke kulturnoindustrijske snage u produciranju i distribuiranju popkulturnih ekranizacija gotovo svakog trenutka njihove povijesti više znamo o svim tim Kennedyjima i Nixonima nego što vladamo općekulturnim podacima iz vlastite povijesti. U tom smislu, zašto bismo kroz epizode serije Mrs. America trebali naučiti who is who iz povijesti američkog feminističkog aktivizma, dok našu povijest feminizma, ionako nam slabo poznatu, istražuje i ispisuje jedna – Mađarica, Zsofia Lorand?
Međutim, iznimna kvaliteta Mrs. Americe demantira sve ove pokušaje kritičkih, pa čak i apriorističkih osporavanja. Da, moguće je snimiti silno uzbudljivu seriju o „drami“ kao što je ratifikacija. Moguće je s napetim iščekivanjem pratiti kakva će biti sudbina dokumenta pod kraticom ERA kao da je riječ o još jednoj epizodi akcijskoga serijala Mission: Impossible. Moguće je da nas stavovi za i protiv, kao i ostale ambivalentnosti ove serije, toliko polariziraju da se zajapureno svađamo s televizijskim ekranom ili ga pak grlimo kao da pratimo finale Lige prvaka. Moguće je da nas posve usisaju sve te hiperdetaljističke informacije o zakonskim procedurama i administrativnim finesama zato što je Mrs. America perfektan udžbenik iz građanskog aktivizma, s hrpom lekcija kako „marširati kroz institucije“. Moguće je da u ovom slučaju iznimno oprostimo američkom kulturnom kolonijalizmu budući da je nama s ovih prostora ova serija iznimno važna, ne samo zbog brojnih argumenata, i lijevih i desnih, koji su se izgovarali u Americi sedamdesetih, a koje danas slušamo iz grla naših lijevih i desnih, nego i zato što smo sličnu društvenu antagonizaciju proživjeli kada su nas tlačila divljanja udruge U ime obitelji i Željke Markić.
Zašto nam je Mrs. America važna?
A povrh svega, serija kao što je Mrs. America pojavila se u trenutku kada je njena tema važna svima, a ne samo feministicima ili samo ženama. Opet se ispostavila točnom ona glasovita tvrdnja Fredrica Jamesona da je „nostalgia always for the present“, odnosno da uvijek otpuhujemo prašinu samo s onih epizoda i sadržaja iz naše prošlosti koji nam odjednom opet postaju zanimljivi samo zbog naših aktualnih problema. Drugim riječima, takve retrospekcije nikad nisu tek vremeplovni izleti u slikovitu egzotiku davnih vremena, nego su način da odgovorimo na pitanja koja nas danas muče jer ako nemamo ideja za budućnost, barem imamo argumente iz (ponavljajuće) povijesti. Pa kada danas svjedočimo razlozima pokreta Me Too ili raspravama o pravu na pobačaj, i kada svjedočimo Trumpovom seksizmu, globalnom osnaživanju konzervativizma i desničarskog populizma, novomilenijskim obespravljenostima i diskriminacijama, krizi lijevoga liberalizma i kulturi demokracije te današnjoj problematičnosti da se bude zaposlena žena, majka i domaćica, pa i kada u novinama pročitamo vjesticu da u gotovo sto posto kućanstava isključivo žena riba WC školjku, onda nam se serija kao što je Mrs. America pojavljuje u izvrsnom trenutku da evaluiramo što se uspjelo postići od zahtijevanja (ne)mogućeg iz redova svih tih pokreta za ženska prava tijekom sedamdesetih i dokle se uznapredovalo ukoliko smo uopće ostvarili nekakav pomak. Jesu li te idealističke ili realpolitičke borbe imale smisla i uživamo li danas uopće ikakve plodove te feminističke revolucije, i nisu li ti plodovi više gorki nego slatki, pita se ta serija, kao što se pita i kako bi bilo da je bilo...
Naime, serija kronološki prati krucijalno razdoblje toga procesa od trenutka kada je američki Kongres prihvatio ERA-u. Time američki feministički pokret ipak nije dobio rat, nego samo jednu od prvih važnih bitaka zato što je nakon toga uslijedilo parcijalno usvajanje ERA u svakoj od američkih saveznih država. Upravo se u toj fazi aktivirala za feministice fatalna konzervativka Phyllis Schlafly, zgrožena dekandentno-liberalističkom promjenom političke klime u samom državnom vrhu te se zdušno angažirala u opstruiranju toga procesa tako što je uspjela gotovo iz ničega, vrlo sistematičnim mobiliziranjem pasivnih i apolitičnih domaćica organizirati uistinu respektabilnu protukampanju. Zbog toga se pridobivanje saveznih američkih država za ERA-u proteglo na više od jednoga desetljeća s konačnim ishodom da nekoliko država SAD-a ni dan danas nisu prihvatile prijedlog amandmana za ravnopravnost spolova.
Praktično to znači da ravnopravnost spolova u SAD-u čak ni u 21. stoljeću nije zajamčena ustavom, ne uspjevši naći mjesto među svim onim slavnim američkim amandmanima o raznim vrstama slobode i jednakosti, od slobode govora, mišljenja i okupljanja, pa sve do bizarne slobode samonaoružavanja. I kao što je naša Phyllis Schlafly, odnosno Željka Markić, brzopoteznim konzervativnim blitzkriegom uspjela u rekordnom roku ugurati u hrvatski ustav heteroseksualnu definiciju braka i tako stopirati zakonsku i pravnu inkluziju, kao i sve prateće povlastice takve regulacije i zaštite obiteljskih odnosa za sve ostale kombinacije ljubavne zajednice (sada zakonski i pravno manje vrijedne, što će reći da su takve „obitelji“ de facto i zakonom diskriminirane, a ne samo psovanjem i križanjem malograđanske okoline), tako je i američka Phyllis Schlafly „izbijanjem“ spolne i rodne ravnopravnosti iz ustava uspjela učiniti tu vrstu jednakosti ustavno nezaštićenom, što implicitno znači da je u temeljnim vrijednostima američkog društva nejednakost spolova, a to prije svega znači diskriminaciju žena, skroz OK, dok praktično znači da se pitanje spolne i rodne jednakosti iz neupitnih, u ustav uklesanih osnovnih ljudskih prava vratilo u sferu zakonske nesigurnosti te u geto feminističke kritike.
I House of Cards „provocira“ ERA-om
Naravno da u američkom ustavu ne piše da je nejednakost spolova OK, ali ne piše ni da nije, što je i te kako važna „nijansa“, potencijalno problematična. Zbog toga i dan danas među američkom intelektualnom elitom, od feministica i povjesničara, pa do ustavnopravnih stručnjaka, traje rasprava je li još uvijek potrebno voditi kampanje za upisivanje ERA-e u ustav ili je ta borba postala suvišna s obzirom na ostvarene pozitivne pomake u politici ravnopravnosti spolova drugim sredstvima, procesima i strategijama. U toj polemici jedna strana tvrdi da feministički pokret nema razloga za nezadovoljstvo unatoč tome što se nije uspjelo prodrijeti do samoga ustava budući da su upravo ona prosvjedna gibanja sedamdesetih o kojima govori serija Mrs. America presudno utjecala na promjenu društvenih stavova, a posljedično i na cijeli niz zakona o ravnopravnosti žena koja su izglasana drugim mehanizmima. „Unatoč neuspjehu na zakonodavnom planu, pristaše jednakih prava spolova ipak su pobijedili jer Amerikanke danas uživaju punu jednakopravnost“, reći će Christine Stolba iz Neovisnog ženskog foruma.
No, sudionici s druge strane ove polemičke fronte inzistirat će na daljnoj fokusiranosti prema ustavu i nastavku borbe sve dok se ERA konačno ne upiše u taj dokument nad dokumentima jer strahuju da postojeći zakoni, ma koliko išli u prilog ravnopravnosti žena, imaju takav status da ih je u nekom trenutku moguće mijenjati ili ukidati, pa ako se promjeni politička klima ili odnos zastupničkih i stranačkih snaga u američkim parlamentarnim tijelima – eto nas u Sluškinjinoj priči. Tako će se Susan Hartman, sveučilišna profesorica povijesti, složiti da je Kongres Sjedinjenih Država tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća usvojio niz zakona koji jamče jednakost muškaraca i žena, od kongresne zabrane da se muškarcima i ženama za isti rad isplaćuju nejednake plaće, pa do zabrane različitog diskriminatorskog odnosa pri zapošljavanju ili u obrazovanju. Međutim, upozorava da se „svi ti zakoni u Kongresu mogu i mijenjati, čak i ukidati – i to samo s razlikom od jednog jedinog glasa. Ustavni amandman o jednakim pravima spolova trebao je zajamčiti da se diskriminacija žena nikad ne ponovi – jer ustavni se amandman mnogo teže mijenja od običnog zakona“.
Dakle, iz tog je razloga već u prvoj epizodi šeste sezone serije House of Cards glumica Robin Wright, sada u ulozi prve žene na funkciji predjednika SAD-a, najavila u jednoj poluprivatnoj konverzaciji da će konačno uvesti amandman o ravnopravnosti, što je kratki scenski detalj koji zorno svjedoči koliko je ta rasprava Amerikancima još uvijek relevantna. Mi ostali, manje upućeni u američke prilike, morali smo dočekati seriju Mrs. America da bismo shvatili svu težinu značenja te jedne jedine rečenice iz Kuće od karata, izricane i kroz ostale epizode te sezone onako usputno, u digresiji, više kao mig, tako da smo ignorantski prelazili preko nje, unatoč znakovitom ponavljanju, smatrajući je tek nebitnom retoričkom dekoracijom tipičnog bjelokućanskog small talka, dok je američkoj publici nesumnjivo bila jasna sva provokativnost te poruke, iznesene u izrazito kratkom insertu od svega sekund-dva.
Trump i Weinstein – razlog (pre)više za ERA-u
A da zbog neratificiranosti ERA-e, unatoč nizu kongresnih zakona koji pridonose većim pravima žena, postojeće stanje može biti vrlo, vrlo klimavo i učas se preokrenuti, dokazuje nam seksistička atmosfera koju je takoreći do službene politike svojom retorikom uzdigao Donald Trump, kao što i povijest mnogobrojnih Weinsteinovih zlostavljanja pokazuje kako su svi ti zakoni drek na šibici budući da žene ne posežu za tim mogućnostima pravne zaštite kao alatima svoje moći i sigurnosti jer ih priječi egzistencijalna ucijenjenost i posljedice riskiranja daljnjega napredovanja u profesionalnoj karijeri, tim više što se šovinistička diskriminacija i patrijarhalna „mikrofizika moći“ nastavlja zbivati u sivim zonama, u onim detaljima i „marginalnim“ situacijama koje zakonska regulacija ne pokriva ili nije u mogućnosti raspolagati pravovaljanim dokazima tko je tu šlatao, a tko lagao. Na kraju, tu je na djelu još jedan, nimalo nevažan aspekt patrijarhalnih odnosa moći na američkom „pravosudnom tržištu“: zakonski pobjeđuje onaj tko ima više novca za bolje odvjetnike.
Nastavit će se...