TEATAR &TD: "ĆELAVA PJEVAČICA"
Frizura ćelave pjevačice
Počinjem se pitati ne očekujem li suviše od mladih redatelja na temelju njihovih zanimljivih ispitnih predstava, dobrih mladih glumaca koji su im na raspolaganju i neupitno kvalitetnih tekstova
Objavljeno: 1.24.2020 10:10:50 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Ćelava pjevačica" / Luka Dubroja

Iako nije bio prvi (prethodili su mu Jarry i Vitrac) niti jedini (Queneau, Beckett, Anouilh) predstavnik kazališta apsurda, francusko-rumunjski književnik i dramatičar Eugene Ionesco (1909.-1994.) postao je sinonimom za apsurdno, neobično, pa  čak šašavo, ne samo u kazalištu već i prilikom zbivanja u  svakodnevnom životu. Među najpoznatijim dramama (ili anti-dramama) njegova je prva (1948.) pod nazivom „Ćelava pjevačica“ praizvedena u Parizu 1950. u režiji Nicolasa Batailla.

Sam je autor izjavljivao kako je djelo nastalo kao posljedica njegova učenja engleskog jezika putem metode Assimil. Naime, spomenutom metodom strani se jezik usvaja ponavljanjem gotovih rečenica (naknadno se objašnjava gramatika) koje često donose iznenađujuće spoznaje kao na primjer da tjedan ima sedam dana ili da je strop gore, a pod dolje. Slažući takve „korisne“ rečenice u dijaloge, Ionesco je uočio apsurdni sadržaj, zbunjenost sugovornika,  pojavu  „šuma“ u razgovoru i u završnici gubitak komunikacije. Kako je  tijekom prvih proba tekst bio „otvoren“ sugestijama, naslov se pojavio zahvaljujući vatrogaščevoj krivoj replici (naknadno savršeno uklopljenoj u cjelinu).

U tekstu „Ćelave pjevačice“ pojavljuju se neke pamtljive replike poput „kako je to čudno, kako je to neobično“ koje izgovara bračni par Martin dok utvrđuju da su bračni par (počinju od spoznaje da su doputovali iz istog grada sjedeći zajedno  u istom vlaku i da se njihovi  opisi kćeri podudaraju)  i ona vezana uz vatrogaščevo pitanje: „Usput rečeno, što je s ćelavom pjevačicom?“, na koje gospođa Smith odgovara: „Još uvijek se češlja na isti način“.

Najnovija premijera „Ćelave pjevačice“  postavljena je u zagrebačkom Teatru &TD u režiji Hrvoja Korbara (17.12.2019., osvrt  na izvedbu 19.12.2019.). Iako je tokom prvog scenskog postavljanja ova dramska tvorevina doživljavala promjene, vremenom je ipak definirana pa ne vidim nikakvih poboljšanja u zahvatima (preturanjima) dramaturginje Nikoline Rafaj (osim što nisam saznala što  je s ćelavom pjevačicom).

Ionesco je sasvim zadovoljavajući apsurdan u dijalozima g. i gđe. Smith (Roko Sikavica, Iva Kraljević) kojima na večeru dolaze g. i gđa. Martin (Bernard Tomić, Irena Tereza Prpić) gdje ih dočekuje sluškinja Mary (Dajana Čuljak) noseći u rukama sat, a vatrogasac (Boris Barukčić), sakriven od njihovih pogleda, zvoni  na vrata raspirujući raspravu,  podrazumijeva li  zvuk  zvona da netko stoji ispred vrata. Smještaj publike i izvođača na pozornicu Velike dvorane ITD-a prilično suzuje veličinu glumačkog prostora, ali mislim da to nije primarni razlog zašto se oni tako užasno sporo kreću, pažljivo gazeći po bijeloj podlozi i obilazeći crni stol sa stolicama (Irena Kraljić) odjeveni na vrlo slični monokromni način (Tea Bašić Erceg). Jedino vatrogasac ima kolorističke naglaske noseći crvenu kapu, crvene tenisice i crveno kariranu  košulju, a i prilično je pokretan jer se penje i spušta po požarnim ljestvama (što je čest i omiljeni zahvat  u ovom prostoru kako bi se usporena predstava „ukrasila “ dinamikom).

Pretjerano usporen hod i ostale kretnje (Matea Bilosnić) zatiru apsurd sadržaja jer proizlazi da su rečenice najizražajnije dok ih parovi izgovaraju sjedeći ili stojeći  sučelice . Osobito ukoliko cjelovitost ne ometa pretjerana  glazba (Ivana Starčević, Marko Levanić). Prateći glazbeni kontekst, nije mi razumljivo posizanje za glazbenom temom iz Straussovog djela „Also sprach Zarathustra“ („majmunske scene“ u Kubrickovom filmu „2001: Odiseja u svemiru“) niti  rastvaranje zastora prema gledalištu jer osim što sam se lecnula zbog glasnoće, nisam uočila neku suštinsku promjenu u nastavku izvedbe.

Počinjem se pitati ne očekujem li suviše od mladih redatelja na temelju njihovih zanimljivih ispitnih predstava, dobrih mladih glumaca koji su im na raspolaganju i neupitno kvalitetnih  tekstova?  Ima pravo zbunjeni  Ionesco: „Kako je to čudno, kako je to neobično“.