Napomena: kritika je izvorno objavljena na portalu gledam.org
Gradsko kazalište lutaka Split otvorilo je novu kazališnu sezonu premijerom predstave „Lažeš, Melita“. Predstavu prema poznatom romanu Ivana Kušana iz 1965. godine na scenu je postavio redatelj Ivan Plazibat, dok je za dramatizaciju zaslužna Ivana Vuković. Izbor ovog Kušanovog klasika izvrsno se uklopio u programske odrednice GKL-a, kazališta koje zabavlja i odgaja i djecu i odrasle. S naglaskom na distinkciji između laži, lažuckanja, obmane i nevine dječje mašte, predstava vjerno prati izvornik i na scenu postavlja donekle osuvremenjenu priču o Meliti, djevojčici koja neprestano izmišlja nevjerojatne scenarije i takvim ponašanjem zabrinjava obitelj, prijatelje, učitelje…
Naslovnu ulogu igra izvrsna Ana Marija Veselčić koja je u još u „Domašima“ potvrdila vještinu ulaska u dječji lik; i ovog je puta to napravila nenametljivo, simpatično, iskreno i dječje zaigrano. Ipak, na trenutke koji se otkrivaju u refleksivnim scenama suočavanja s posljedicama vlastitim postupaka, njezina Melita neodoljivo podsjeća na šestogodišnju Lelu iz „Domaša“, toliko da se gledatelju koji je gledao Veselčić u obje uloge možda nametne misao o mogućem nastanku tipske, dječje uloge ove glumice. Ipak, „Lažeš, Melita“ je vedra predstava koja temi pristupa lagano i zaigrano pa su ovakvi trenuci u glumi Veselčić rijetki i, vjerujem, zanemarivi iz perspektive gledatelja.
U ulozi Melitinog brata apsolutno je briljirao Tvrtko Štajcer kojega smo, napokon, imali priliku vidjeti u punom sjaju u GKL-u. U ulozi proždrljivog Nenada vladao je pozornicom u svakoj sceni u kojoj se pojavio; čak i kada je u ulozi promatrača, njegov je scenski pokret (Damir Klemenić) u kombinaciji s mimikom lica izbijao u prvi plan. Lik Nenada nositelj je humora u ovoj predstavi, kvalitetnog humora po kojemu su najbolje predstave GKL-a poznate. Tako ni ovdje nije nedostajalo oslanjanja na scenski pokret, igru riječima i ironiju u izvedbama. Štajcer u ulozi Nenada zarazno je simpatičan, uvjerljivo djetinjast i razmažen dječak čija se svakodnevica vrti oko dvije žarišne točke – hrane i Melitinih izmišljotina.
Branimir Rakić u ulozi oca šarmantno je nespretan i nesnalažljiv u roditeljskim odgovornostima pred koje je stavljen nakon što majka koju igra Sara Ivelić odlazi u posjet bolesnoj teti. Ivelić je u ulozi majke izbrisala činjenicu da glumi roditeljsku figuru glumcima vršnjacima; njezina je izvedba balansirala između strogoće i brižnosti u portretiranju majke iz Kušanovog romana.
Ivan Medić, koji se kao i ostatak glumačkog ansambla pojavljuje u nekoliko uloga, istaknuo se u ulozi psa i ostvario humor koristeći se scenskim pokretom popraćenim onomatopejskim glasanjem. Nika Petrović i Franjo Đaković neodoljivo su hladni i kul, toliko da poželite biti dio njihove ekipe dok ih se istovremeno bojite. Milana Buzolić-Vučica i Milena Blažanović pojavljuju se u sporednim ulogama slikarice i susjede i predstavu obogaćuju dodatnom dozom šarma i humora.
„Lažeš, Melita“ na zabavan i neopterećen način adresira dječje sazrijevanje i učenje iz vlastitih postupaka koji ponekad, iako su inicijalno takvi, i nisu toliko bezazleni. Šarmu predstave svakako doprinose jarke boje kostima (Ana Marin) koji koketiraju s vremenskom odrednicom literarnog predloška, kao i minimalistička, funkcionalna scenografska rješenja (Slaven Raos).
Osuvremenjenost se u ovoj predstavi ostvaruje na nekoliko planova (scenski pokret, replike, songovi, scenografija) referiranjem na određene fenomene i motive aktualne svakodnevice (tzv. Fortnite ples, laserski stomatološki tretmani, reciklaža, fake news, političari, celebrityji…). Ipak, ono što GKL-ovu Melitu najviše smješta u suvremeni vremensko-prostorni kontekst su glazba i songovi koje potpisuje Saša Antić i u kojima se osjećaju energija i duh TBF-ovih uspješnica u sarkazamu i ironiji u adresiranju društvenih normi koje uzimamo ozbiljno i nerijetko ih tretiramo kao zakone. Funky glazba koja prati izmjenu scena i prešetavanje likova po pozornici, u kombinaciji sa scenskim pokretom i korištenjem rekvizita, efektno održava energiju predstave tijekom cijelog trajanja na visokom nivou.
Referiranje na lutkarstvo u jednom lutkarskom kazalištu ovdje je uočljivo tek u dosjetljivom korištenju rekvizita pri čemu se ističu predimenzionirani, spužvasti dlanovi i glava (uloge zubara i učitelja) kojima se vizualno predočuje autoritet i djetinji strah od istoga.
„Lažeš, Melita“, zaključno, zabavna je predstava koja lektirni naslov namijenjen učenicima petih razreda osnovne škole adresira i mlađima i starijima; mlađe podučava o posljedicama koje nepromišljena djela mogu imati, a starije o važnosti slušanja i razlikovanja nevine, dječje mašte od laži. Humor koji će nasmijati i stariju i mlađu publiku, a koji svoj vrhunac doživi na samom kraju predstave u oglednom primjeru komedije zabune, svakako je najjači adut ove predstave.