POZORIŠTE NA TERAZIJAMA: "FANTOM IZ OPERE"
Raspjevano kazalište
Jedinu istinsku zamjerku vrlo uravnoteženoj izvedbi 'Fantoma iz opere' nalazim u pomalo sprtljanom kraju, jer mi se čini da bi dramatičniji završetak bio primjereniji situaciji
Objavljeno: 24.7.2019. 1:47:15
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Fantom iz opere" / Marko Kažić

Među brojnim beogradskim kazalištima svojim se repertoarom izdvaja Pozorište na Terazijama kao jedino glazbeno kazalište – na samim počecima djelovanja (1949.),  repertoar je obilovao komedijama i komadima  s pjevanjem, da bi se vremenom okrenuo opereti (koja je vrlo uspjelo funkcionirala i onda kada su čelni ljudi okupljeni oko zagrebačkog kazališta „Komedija“ tvrdili da je moraju(?) ukinuti kao buržoasku tvorevinu) odnosno u novije vrijeme mjuziklu. Popularni naslovi svjetskih uspješnica izvode se ovdje (kako tvrde znalci) na visokoj razini, u što sam se uvjerila na izvedbi mjuzikla „Fantom iz  opere“ (18.5.2019.) Andrewa Lloyda Webbera i Richarda Stilgoea u režiji Juga Radivojevića.   

Roman Gastona Lerouxa  „Fantom iz opere“ (1910.) nadahnut  je događajem vezanim uz  parišku operu Garnier (druga polovica 19. stoljeća) u čijim je podrumima navodno  živio unakaženi muškarac zaljubljen u ljupku mladu pjevačicu Christine. U nadi da će se i ona u njega zaljubiti, on joj manipulacijama pokušava pomoći u pjevačkoj karijeri, unoseći nemir u ansambl. Iako ona počinje prihvaćati  njegovu pomoć, djelomice iz straha, a djelomice i zbog  koristi, vidjevši njegovo nakazno lice i otkrivši njegovu mahnitost, ona se nastoji izvući iz kobne veze…

Ova romantična priča u kojoj se nadmeću ljubav i strah dovela je do ekranizacije 1925. (Rupert  Julian) i 2005. (Joela Schumachera), a u međuvremenu i do postavljanja mjuzikla  na londonskom West Endu 1986., a dvije godine potom na Broadwayu. U listopadu 2017. Beograd dobiva svojega „Fantoma“ u dinamičnoj izvedbi ansambla predvođenog ne uvijek istim pjevačima pa sam ja slušala i gledala izvanrednog  Vasu Stajkića kao Fantoma i izuzetno darovitu mladu Martu Hadžimanov kao Christine, dok je ulogu Raoula pjevao Slaven Došlo.

Raskošna, mada ne i ekstravagantna scena (Aleksandar Denić) na koju, nažalost nije pao luster, davala je dovoljno prostora za balet (koreograf Konstantin Kostjukov), dok su kostimi (Tatjana Radišić) odražavali duh 19. stoljeća i pomalo dekadentnu sredinu. Orkestar i zbor (dirigentica Vesna Šouc Tričković) u vrlo dobrom suodnosu sa solistima (što bi trebalo  biti uobičajeno) stvarali su skladnu cjelinu. Jedinu istinsku zamjerku ovoj vrlo uravnoteženoj izvedbi nalazim u pomalo „sprtljanom“ kraju, jer mi se čini da bi dramatičniji završetak bio primjereniji situaciji.