Zahvaljujući Europskoj pretplati kojom su povezani Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu i Slovensko narodno gledališče u Mariboru, ljubitelji kazališta na jednostavan način uspijevaju vidjeti neke od najnovijih naslova dramskog, opernog i baletnog repertoara u obje sredine jer autobusi slovensku publiku dovoze na zagrebačke, odnosno hrvatsku na mariborske predstave.
Posljednji takav ovosezonski pohod u Maribor (30.3.2019.) bio je na predstavu „Krila golubice“ Henrya Jamesa u režiji Matjaža Bergera (15.3.2019.). Američki književnik Henry James (1843.-1916.) pisao je različite književne vrste, no ipak je najpoznatiji po romanima („Portret jedne dame“, „Poslanici“, „Okretaj zavrtnja“, „Zlatni pehar“ ili „Krila golubice“ tek su dio opusa ) u kojima se rado bavio psihologijom likova zatočenih između želja i mogućnosti. Eva Mahkovic dramatizirala je i adaptirala roman „Krila golubice“ unijevši među likove i samoga Henrya Jamesa (Pavle Ravnohrib k.g.) kojeg redatelj Berger smješta u ložu iz koje ovaj komentira i objašnjava događanja na pozornici.
A priča je vrlo jednostavna: siromašni i uzajamno zaljubljeni Kate Croy (Nataša Matjašec Rošker) i Merton Densher (Petja Labović) sanjare o zajedničkom životu, koji priječi Kateina tetka Maud (Ksenija Mišič) jer želi svoju nećakinju „dobro“ udati za lorda Marka (Kristijan Ostanek). No, Kate smišlja plan kako se obogatiti i udati za voljenog muškarca: mlada, teško bolesna Amerikanka Milly Theale (Eva Kraš) zaljubljuje se u Mertona, pa ako se on njome oženi, učiniti će joj zadovoljstvo, a sebi, nakon njezine očigledno skore smrti, osigurati bogatstvo (pa će se i Kate time okoristiti). I plan se zamalo u potpunosti ostvario…
Maja Borin je svoj intervju s Matjažom Bergerom u kazališnoj knjižici naslovila „Priča o ljubavi, slobodi, novcu i etici“, citirajući redatelja odnosno Jamesa („…sa strašću prema realnom.“), čime je najkraće i najbolje opisan sadržaj i duh ovog komada. Jer jednako su snažne ljubavne priče i priča o novcu koji pruža slobodu, kao i pitanje etike koje predstavlja posljednju, ali presudnu komponentu. Eva Mahkovic likovima daje replike koje su naizmjence u prvom i trećem licu jednine, tako da su oni istovremeno ja i on/ona, pa možemo pratiti njihova subjektivna stanja kao i ona kada su u ulozi „sveznajućeg “ pripovjedača (uključivši i samog autora kao ravnopravnog sudionika).
Scena je premrežena dijagonalnim bijelim niskim stubama uz dodanu bijelu plohu (Marko Japelj), tako da uz projekcije fotografija Mana Raya i Dore Maar i izvrsno osmišljeno osvjetljenje (Simon Žižek) jednako dobro funkcionira kao London (hladne sive prozračne boje) i kao Venecija (obilje stuba i likovi sa sunčanim naočalama). Svi su protagonisti odjeveni u elegantnu tamnu odjeću (Alan Hranitelj) kojom se naglašava uzajamna distanciranost – čak i tamo gdje postoji ljubav, ona je pomalo sa zadrškom. Njihova emotivna odvojenost (uz nekoliko izuzetaka) prikazana je intenzivnim koreografiranim kretanjima (Valentina Turcu) praćeno glazbom (Peter Penko) te djelomice upotrebom malih osobnih mikrofona zahvaljujući kojima njihovi glasovi zvuče hladno, gotovo bešćutno.
Bergerova režija je minimalistička i dinamična, a sva odgovornost za izvedbu leži na glumcima. A oni su sjajni! Svojom hladnoćom i ljubaznošću Nataša Matjašec Rošker opet pokazuje da je izvanredna upravo u ovakvim, u suštini opakim karakterima, koji ne čine zlo, ali ne mare istinski za druge. Odličan joj je partner (ne mogu se ne prisjetiti predstave „Sumrak bogova“ Martinić–Matanić) mladi i daroviti Petja Labović (1993.), tako suveren i uvjerljiv (s „čopom“ na vrhu glave) u svojim dvojbama između praktičnog i moralnog.
Ovom duetu pridružila bih Kseniju Mišič kao tetku Maud, koja se pokazuje kao dostojan protivnik njihovim namjerama – precizno i odlučno osmišljen lik. Povučenu i plahu Milly primjereno nudi Eva Kraš, sigurnog i ambicioznog Marka igra Kristijan Ostanek, a prikaz društvenog života dopunjavaju Minca Lorenci (Maudina prijateljica Susan Stringham) i Bojan Maroševič (zanemareni Katein otac). Iako su scene većinom komorne, ne mogu zanemariti izvrsno koncipirane zajedničke obroke koji su prikazani bez stola i stolica, tek s tanjurom, čašom i ubrusom u rukama i sve je nedvojbeno prepoznatljivo i jasno.
Mariborska predstava „Krila golubice“ plijeni nadahnutom estetikom, promišljeno prilagođenim tekstom, nepretencioznom režijom i izuzetnom glumom.