Nedavna premijera u zagrebačkom kazalištu „Trešnja“ (22.3.2019.) jest predstava „Timm Thaler ili prodani smijeh“  nastala prema romanu njemačkog književnika Jamesa Kruessa (1926.-1997.) koji je u hrvatskom prijevodu Kalmana Vajsa bio dostupan već 1964., pa valja odati priznanje redatelju Reneu Medvešeku u predanom otimanju zaboravu  djela namijenjenih djeci (ili njihovo otkrivanje domaćoj publici poput do sada nepoznate priče o Zori riđokosoj Kurta Helda).

Iako su osnovne romaneskne postavke sačuvane, a to je  ugovor kojim Timm svoj smijeh ustupa barunu Garvu (njemački Lefeutu) koji njime poboljšava svoje poslove, dok Timm zauzvrat stječe mogućnost pobjede u svakoj okladi. U zadanim uvjetima smatra to dobrom pogodbom jer je siromašan, ali ubrzo uviđa da mu je njegovo turobno lice teret….

Dramaturginja Jelena Kovačić ugradila je u ovaj poznati motiv ugovora s vragom, suvremene lako prepoznatljive elemente: marketinške trikove za prodaju loših namirnica (margarin), dogovore beskrupuloznih poslovnih ljudi (s ponekim izuzetkom), uključivanje poslušnih novinskih urednika (s prkosnim pojedincem), ali i blagonaklonost poštenih i ljubaznih ljudi spremnih pomoći. Budući da se izmjenjuju razne naoko nepovezane scene, nisam sigurna mogu li djeca baš u potpunosti pratiti razvoj zbivanja, ali u konačnici ipak prepoznaju poantu (ipak bi roditelji trebali poslušati  preporuku da je predstava za školsku djecu).

Scenografija Tanje Lacko sastavljena od pokretnih oslikanih kvadara nudi promjenu scena, ali ih se suviše intenzivno i često vrti što postaje naporno. Osobno, jako mi se svidio prikaz broda, posebno zato što su se osvjetljenjem  (Aleksandar Čavlek) u njega uklopili dijelovi pozorničke arhitekture. Doris Kristić odjenula je glumce na staromodni način (oko 1960?), ali se zbilja više ne sjećam kada su dječaci (12-ogodišnji Timm) još nosili „pumperice“ (pumphozne). S druge strane, odabir boje odjeće odraz je karaktera, pa je tako đavolji barun Garv (Ivan Horvat) u odijelu bordo boje, stariji bračni par Rickert (Silvio Mumelaš, Aleksandra Naumov) odjeven je u tamne, čak neopisive tonove, dok je Timm (Matija Čigir) odjeven u svjetlo plavo (što asocira na tugaljivost).

Čigir svojim turobnim izrazom lica vrlo dobro pokazuje nevolju svojeg lika, da se gotovo zaboravi smijati i nakon uspjelog povratka smijeha, dok je u tom preokretu Horvat  spretniji. Ključni pomagač u povratu smijeha, Luka Bulović  kao znatiželjan i dobronamjeran novinar Krešimir, nedovoljno je energičan, dok je Paško Vukasović, njegova suprotnost u liku prodane uredničke duše, puno upečatljiviji (lako je osmisliti nevaljalca, ha-ha!). Čini mi se da su male uloge bolje osmišljene od ovih ključnih pa je tako, kao primjer iako ne i jedini, izvrstan Mumelaš u malim pomacima kojima ostvaruje svoje različite likove, neke karakterno dijametralno suprotne. Selek-bej (Jure Radnić) nepotrebno govori iskvareno, jer poslovni su ljudi danas itekako vješti jeziku, dok je scena snimanja reklamne  reportaže izrazito vesela, dinamična – i znakovita.

Priča o Timmu Thaleru arhetip je ljudske žudnje, zapravo pohlepe za materijalnim dobrima (jedino  je Faust malo petljao s duhovnim), ali malo tko ima priliku vratiti sebi ono što mu je najvrednije, a to je on sam. Možda djelomice staromodna i usporena, ova predstava ipak ima seriju finih glumačkih minijatura, Medvešekovo redateljsko pozitivno ozračje i pomak u odnosu na uobičajeni repertoar dječjih kazališta.