ZKM: "HUDDERSFIELD"
Mali grad u preriji
Prihvatimo li tvrdnju da ne postoji nešto što nije izgovoreno, mislim da je predstavom 'Huddersfield' puno toga izgovoreno i da bi napokon netko mogao nešto čuti
Objavljeno: 6.12.2018. 6:14:26
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Huddersfield" / zekaem.hr

Uoči premijere drame „Huddersfield“ (27.10.2018., osvrt na izvedbu 31.10.2018.) u režiji Rene Medvešeka na pozornici Zagrebačkog kazališta mladih o autoru, srpskom  dramatičaru Uglješi Šajtincu (1971.) kružile su gotovo egzotične priče: usprkos brojnim nagradama za svoj književni (posebice dramski) opus, ostao je živjeti u rodnom Zrenjaninu (i nije se odselio ni u Beograd niti izvan Srbije), drama „Huddersfield“ praizvedena je u kazalištu Leeds Playhouse (2004.) i nakon toga je u režiji Alexa Chisholma čak 11 godina ostala na repertoaru Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu (26.2.2005.-28.5.2016. , tek usput spominjem da je 2007. redatelj Ivan Živković  snimio film ).

Mada je prema nekim naznakama radnja smještena u Zrenjaninu (doista u parku leži lav od žutog kamena), zbog  težnje (zašto zapravo?) lokalizaciji dramaturg Tomislav Zajec premješta je u Karlovac (spominju se rijeke i Karlovački  tjednik) mada Šajtinac istinski ne govori o mjestu nego duhu mjesta: „mali grad u preriji“. Jer svaki „mali grad u preriji“ nastanjuju nesretni, razočarani, ogorčeni, propali ljudi koji svojim akcijama (opijanjem, na primjer) ili pasivnošću (povremenim beznačajnim poslićima) upropaštavaju vlastite živote. Njihov nihilizam jest vezan uz opće stanje beznađa, teških ekonomskih uvjeta cijele zajednice ili nemogućnosti da dostignu vlastite ciljeve, ali nisu niti oni sasvim nevini.

Model koji promatramo jesu četvorica tridesetogodišnjaka, nekadašnjih školskih drugova koji su se gotovo potpuno otuđili, tako da do njihovog susreta dolazi spletom okolnosti.  Naime, Igor (Adrian Pezdirc) odlazi početkom 90-ih u Englesku kako bi izbjegao mobilizaciju i tamo zauvijek ostaje, nastanjen u gradiću Huddersfieldu nedaleko Leedsa. Nakon 11 godina dolazi u svoj rodni gradić i susreće školske prijatelje: Raca (Dado Ćosić), nezavršenog studenta koji honorarči na radiju i piskara po novinama , „podučava“ srednjoškolke, svađa se s ocem alkoholičarom (Damir Šaban) i nihilistički gleda na sebe i sve oko sebe i Duksa (Robert Budak) koji se barem pokušava izvući iz opće defetističke atmosfere radeći u skladištu slatkiša. I dok Igor najavljuje svoju žendbu i preseljenje u Leeds, prikazujući svoju budućnost boljom od svega što bi se (ili će se) moglo dogoditi njegovim prijateljima, prepoznaje se nostalgija i slutnja da će tamo uvijek biti stranac, daleko od svega poznatog i oslonjen samo na sebe.

Pezdirc vrlo dobro prikazuje „uspješnog dečka“ i upravo njegova fizička fragilnost daje naslutiti Igorovu duhovnu  lomnost. Za razliku od njega, Budak kao stameni Duks djeluje  sposoban izdržati sve kušnje u nadi da će na kraju doći do zacrtanog cilja – da bi ga kečap proliven po najboljoj košulji  potpuno izbezumio. Ključni lik ovog trojca jest samodopadni, no uistinu mentalno poharan Rac u interpretaciji Dade Ćosića. On predstavlja prototip sadašnje „izgubljene generacije“: svakoga je rat barem okrznuo, nakon čega su  mirnodopske malverzacije skršile svaku nadu u boljitak. Rac pije, puši, ljubuje, podruguje se svima oko sebe, a sam je najveći gubitnik. I to ne spoznaje prilikom susreta s „uspjelim“ Igorom, nego s najjadnijim od svih – psihotičnim susjedom Ivanom (Mateo Videk).

Ivan ima fobije, psihoze, prisile, ne može živjeti bez lijekova koji ga usporavaju i čine  pogodnom metom za ismijavanje. Ali Ivan ima misiju, pokušava svima biti dobar, piše pjesme i ima duboko povjerenje u Raca – ne možemo se ne pitati, nije li on najnormalniji od svih? Najmoralniji svakako jest. Videk se „uvukao“ u svoj lik i svojom usporenošću (nasuprot glasnoći i pokretljivosti ostale trojice) izvrsno podvlači različitost svojeg  Ivana od „ostalog svijeta“.  

Čini mi se da je Medvešek vrlo promišljeno odabrao glumce kako bi precizno prikazao četiri različita profila, ljude koji su krenuli od iste točke, krivudali različitim putevima i našli se  jedni drugima bliže negoli su to željeli. Damir Šaban kao  Racov otac, alkoholičar koji prodaje sve iz kuće i svađa se sa sinom (kojeg na svoj poremećeni način voli) vrlo potresno prikazuje ljudsku olupinu, čovjeka koji vidi svoju propast, ali joj se ne može i ne želi oduprijeti. Lik Racove „cure“, maloljetne Milice, Tina Orlandini donosi primjereno zaigrano, dok je Filip Nola epizodnu ulogu gostujućeg pisca u radijskoj  emisiji prikazao vrlo vjerno.

Uvijek sam bila jako zadovoljna scenografskim idejama Tanje Lacko pa niti ova predstava nije izuzetak: na rubovima pozornice nalaze se radijski studio i klupa u parku (kratkotrajne  scene), dok je središnja scena Racov stan (sa zahodom bez vrata) na kojemu su, na razini znaka, neprestance otvorena vrata do kojih se dolazi stubištem postavljenim u pozadini. Taj splet stuba kojim hodaju svi koji žele ući ili izaći iz stana nije baš jednostavan i doista odlično ocrtava realističko stubište (koji put ne prođu svi likovi sve,  uđu i kroz „zid“, ali to je na razini komunikacije potpuno nebitno; čak nevidljivo). Doris Kristić je odjećom prepoznatljivo  naznačila karaktere, status i financijske mogućnosti likova pa je logično da je „Englez“ Igor odjeven u vesele boje, ambiciozni Duks u odijelo, dok su „gubitnici“ u tamnim, neutralnim bojama.

I za kraj sam kraj: kako psihotični Ivan ima različite talente, osim što piše poeziju, bavi se modeliranjem pa svojem prijatelju Racu poklanja skulpturu koju je izmodelirao dok je boravio u psihijatrijskoj bolnici. Radi se o ženskoj glavi razjapljenih ustiju, koja je trebala prikazivati njegovu majku pa ju je nazvao „Lijepa moja mama“. No, kako ne nalikuje mami, naslov je postao „Lijepa moja“, a onda ju je preimenovao u „Lijepa naša“.  U Živkovićevom filmu promjena naslova od „majke“ postaje „otadžbina“, da bi na kraju figuru nazvao „Majka otadžbina“ – u oba slučaja ona viče, preklinje, opominje.

Ukoliko prihvatimo tvrdnju da ne postoji nešto što nije izgovoreno, mislim da je predstavom „Huddersfield“ puno toga izgovoreno i da bi napokon netko mogao nešto čuti. E sad, hoće li se nešto time promijeniti, ovisi isključivo o onima koji slušaju. Kazalište je svoje učinilo!