Sedmi Bobijevi dani smijeha – festival komedije u spomen glumcu Josipu Bobiju Marottiju (1922.-2011.) u Centru za kulturu Histrinski dom, Zagreb počeli su i završili (18.-30.10.2018.) komedijom Mire Gavrana „Tajkuni“ u režiji Zorana Mužića i izvedbi Glumačke družine Histrion (osvrt na izvedbu 30.10. ).

Sindikalni povjerenik Pero (Zijad Gračić) i poslovni čovjek Karlo (Hrvoje Klobučar) tokom pregovora o radničkim plaćama dolaze na ideju da zamjene mjesta, odnosno imovinu. Dotadašnji radnik Pero useljava u ogromni stan, počinje voziti skupi auto i postaje vlasnikom triju tvornica, dok dotadašnji tajkun Karlo useljava u stančić i vozi autić. Osim izvanjskih odika, njihove se imovine razlikuju u stvarnom novcu: tvornice su u minusu, tajkunovi računi su prazni i sve što ima jest – dug, dok sindikalist nema nikakva dugovanja i posjeduje konkretnu (malu, ali stvarnu) imovinu. Ta zamjena pozicija i statusa, iako naivna i nevjerojatna, predstavlja dobar početak za analitički humor, no on izostaje: niti su likovi do kraja profilirani, niti su situacije dobro postavljene, niti je tekst duhovit.

Tema grabeži, odnosno pohlepe, može odlično prikazati ne samo sadašnju situaciju, nego općenito stanje duha, ponuditi domišljate zgode i oblikovati punokrvne likove – ali nije. Dok je Perina žena Anđelija (Franka Klarić) prikazana prilično realistično, Karlova supruga Jozefina (Ana-Marija Percaić) gurnuta je preko ruba karikaturalnog, tako da je svojim „kajkanjem“, rečenicama bez palatala, prenemaganjem i beskrajnim ponavljanjem istih doskočica izgubila svaku vjerodostojnost (spomenimo da je za tu ulogu nagrađena na ovom Festivalu). Da se Karlo (Hrvoje Klobučar) manje napreže u dočaravanju promjena koje mu je priskrbio novi način života (počinje se baviti jogom), jezičnim stereotipima (znamo tko su tajkuni i kako govore?!) te da se ne čudi velikim minusima (Bože, Bože od kuda mi dugovi??) bio bi bolje osmišljen lik (što , dakako, nema veze sa samim Klobučarom). Najbolje napisan lik je Pero – iako pohlepan, ima odlike ljudskog bića željnog bogatstva. Osim što su suvislije napisani, likovi Pere i Anđelije su i suvislije odglumljeni – smiješni su sa  svojim  ljudskim manama, a ne zato što su papirnate karikature.

Jednostavnu scenu osmislio je Miljenko Sekulić,  kostime Elvira Ulip, a moje nedvojbeno nezadovoljstvo tekst i redateljska impostacija glumaca.