Nedavnom premijerom drame „Kralj Betajnove“ slovenskog pjesnika, pripovjedača i dramatičara Ivana Cankara (1876.-1918.) u režiji Milana Neškovića Jugoslovensko dramsko pozorište iz Beograda obilježilo je sedamdesetu obljetnicu rada (3.4.2018., osvrt na izvedbu 6.5.2018.). Naime, upravo tom dramom izvedenom 3. travnja 1948. u režiji Bojana Stupice, počeo je život ovog beogradskog kazališta „na Cvjetnom trgu“, a u predstavi su u ulogama Kantora i Maksa nastupili Milivoj Živanović i Branko Pleša, Francku je igrala Marija Crnobori, a župnika Dušan Dubajić, da izdvojim tek nekoliko likova.
Cankarov književni opus naglašeno se bavi društvenim problemima, što je posebice uočljivo u njegovoj, kako tvrde književni znalci, najboljoj drami „Kralj Betajnove“ (1902, izvedena 1904. u Ljubljani) u kojoj prikazuje sukob uspješnog kralja Betajnove Jožefa Kantora (nekažnjenog kradljivca, lihvara i ubojice) i propalog studenta Maksa (koji nema ništa osim „ponosa i osvetljivosti skitnice“). Tu se ne radi samo o sukobu dviju klasa, već i suprostavljanju dviju etika („metafizički sukob dobra i zla“, Krešimir Nemec), o onome kojemu je sve dozvoljeno (omiljena ideja o nadčovjeku) i o onome koji zna, ali se ne usuđuje djelovati (aluzija na Hamleta ne očituje samo u Maksovoj kolebljivosti, već i na relaciji Kantor-Maks).
Lik Kantora Cankar je napisao prije više od stotinu godina, ali vrijeme kao da je stalo: i danas znamo novopečene bogataše čija su dobra nagomilana na nezakonit način, čija su ubojstva ostala nekažnjena, čija je povezanost s „komponentama moći“ (politika i crkva) neprobojni oklop (kada priznaje Maksovo ubojstvo, Kantoru nitko ne vjeruje – on je uglednik pa je to automatski nemoguće)... Znakovit razgovor između Kantora i župnika (gdje prvi ima vlast nad tijelima, a drugi nad dušama) o uzajamnom pomaganju i koristi doista je bezvremenski. Ne mogu odoljeti da ne navedem dio Kantorovog obrazloženja o načinu na koji se obogatio: „Znam da nisam uvijek bio blag, pažljiv i obziran – ali kakvi su drugi? Tko nešto stekne, oštećuje svog susjeda. Na cesti ne leži bogatstvo, a ni vlast, sve se to nalazi u džepovima drugih ljudi. Kažu da sam se obogatio na brutalan način – želio bih znati kako se obogaćuju drugi!“(prev Mirjana Hećimović). Važnu ulogu u odnosu između Kantora i okolnih ljudi igra strah – svi ga se boje, čak i njegova obitelj koju on, na svoj grub i primitivan način, zapravo, voli.
U glumcu Nenadu Jezdiću redatelj Nešković imao je savršenog Kantora – naoko simpatičan i pun razumijevanja, on posjeduje nepokolebljivu upornost u postizanju svojih ciljeva kao što su bogatstvo, moć i ugled, uvjeren u vlastitu ispravnost: „Onaj tko mi predbacuje nemilosrdnost, sam je odviše slabašan, a da bi mogao biti nemilosrdan i njegova je čednost licimjerje“... „Ne bojim se i ne stidim se, uzdignuta čela stojim pred vama (podigne čašu). Onaj tko mi ima što predbaciti, neka govori i neka se ne kucne sa mnom.“ I svi mu kliču! Njemu suprostavljeni Maks u interpretaciji mladog Nikole Rakočevića daje pravi osjećaj protuteže: s jedne strane mirnoća, samouvjerenost i samodostatnost (Jezdić) u susretu (i nadmoći) prema pomalo nervoznom buntu, mladosti i idealima. Izvanredno koreografirana (a potom i odglumljena) scena Kantorovog ubijanja Maksa (koju Cankar nije opisao, već se naknadno saznaje) uz izvrsnu glazbu (Anja Đorđević) predstavlja doista impresivan prikaz Kantorovog karaktera i njegovih postupaka.
Vojin Ćetković odličan je kao župnik (i metafora crkve kao poslovnog partnera), bespomoćni ali ogorčeni ženski element su supruga Hana (Anđelika Simić), kćer Francka (Milena Živanović) i nećakinja Nina (Mina Obradović), moćno odjekuje glas bespomoćnih i obespravljenih kroz usta Lužarice (Jasmina Avramović), svoje je mjesto našao Vučić Perović (Franckin zaručnik), dok je dirljivo još uvijek gledati Mihaila Mišu Janketića (1938.) u ulozi Maksovog oca.
Funkcionalna scenografija (Vesna Popović) i kostimi Biljane Grgur daju primjeren okvir ovoj izvedbi, čija je prigoda dvostruka: 70-ta obljetnica kazališta (koje smo nekada šaljivo nazivali Jugodrp) i naša tužna stvarnost (u cijeloj regiji, očito!).