Gostovanje beogradskog kazališta „Ateljea 212“ uvijek pobuđuje veliku pažnju zagrebačke publike pa je tako bilo i u sklopu 32.Gavellinih večeri kada je gostovala predstava „Moja ti“ (16.10.2017.) Olge Dimitrijević u režiji Aleksandre Milavić Davies.
Objavljen pod naslovom „Kako je dobro videti te opet“, ovaj tekst je 2014. nagrađen na Sterijinom pozorju u Novom Sadu kao najbolji domaći tekst, a prva njegova izvedba bila je 3.6.2017. na ovogodišnjem SP. Međutim, grupa „Novi fosili“ zabranila je spomenuti naslov pa je drama preimenovana u „Moja ti“ (isto kao i zbirka priča Jasne Jasne Žmak ) i pod tim naslovom premijerno izvedena u „ Ateljeu 212“ (21.9.2017.).
Dragica (Svetlana Bojković), Ruža (Gorica Popović) i Zagorka (Tatjana Bošković) tri su ostarjele žene koje odbijaju prihvatiti „guranje u kut“ svojih pohlepnih nasljednika, grabežljivih investitora i društva koje priznaje samo mladost i snagu. Sjećaju se socijalizma i ne nalaze da je taj život bio tako katastrofalan kakvim ga opisuju današnji vlastodršci...
Zanimljiv je profil pojedinog ženskog lika: Dragica je lezbijka čija je partnerica Ivana preminula i ostavila joj je, na temelju ugovora, stan na korištenje koji joj Ivanin sin želi uzeti, pa ona useljava Ruži; raspjevana Dalmatinka Ruža udovica je sklona pomagati svojim nevoljnim prijateljicama; Zagorku njezina obitelj iskorištava te bježi od kuće, skrasivši se kod Ruže! One lamentiraju o prošlim vremenima, Ruža pjeva stare šlagere (koketiranje s kičem) i zajednički je zaključak da za njih u ovakvim društvenim i ekonomskim uvjetima više nema mjesta.
Prekrasan monolog o „odvratnim starim ljudima“ pokazuje pravi karakter ovog dramskog teksta: diskriminaciju prema starcima, prema onima koji su svojim radom oformili temelje za moguću budućnost, prema ženama kao rodnoj skupini i animozitet prema istospolnim odnosima. Pohlepa i primitivizam ruše sve prepreke pri stjecanju bogatstva…
Svojom odličnom dikcijom (stara škola) i gestikulacijom, tri kultne srpske glumice (posebice Bojković) nude nam, kroz tekst Olge Dimitrijević, put za očuvanje dostojanstva. Međutim, kako je stvarnost okrutna, tako se realistička situacija preobražava u kvazi-bajku pa poput grčkog deus ex machina, ovdje u pomoć stiže partizanka ex machina, odnosno duh preminule partizanke Ivane (mlada i lijepa Sofija Juričan) koja straši svojeg opakog i bahatog sina (Ivan Mihailović) i pjevajući partizanske pjesme poziva na borbu.
Iako većina ljudi nastoji „zaboraviti“ prošla vremena, ipak je gledalište živnulo pri pjevanju partizanskih, odnosno kasnije takozvanih autobusnih pjesama, tim više što su vrlo duhovito upletene u zbivanje („Po šumama i gorama / idu čete ludih baba...“). Naravno, komad završava u razdraganom tonu, jer su starice nadmudrile i savladale svoje protivnike, ali konačna napomena je, da takav kraj u stvarnosti ipak nije vjerojatan...
Scenografija Marije Kalabić odlično prati promjenu ambijenta – od Dragičinog muzejski koncipiranog stana do Ružinog skromnog obitavališta; kostimi Marije Mirković funkcionalno ocrtavaju karakter pojedinog lika; glazba Anje Đorđević (osim partizanskih pjesama i pozantih šlagera) u izvedbi pijanistice Gorice Šutić vrlo dobro prati promjene situacija.
Mada bih se složila i s tekstom i s glumačkom interpretacijom i s redateljskom koncepcijom, ono što mi je suvišno u ovoj predstavi jest inzistiranje na komičnom, što je doista nepotrebno jer su zadane komponente suvisle, razgovjetne i neupitne.