Nakon što su mladi ljudi okupljeni oko Kotar teatra pokazali da znaju, mogu i hoće u Gorski Kotar, konkretno grad Delnice dovesti kazališne, filmske i glazbene priredbe, te imenom hrvatskog kazališnog velikana glumca Pere Kvrgića nazvali dvoranu Radničkog doma (Kazališna scena „Pero Kvrgić“), očekivali su malo više „sluha“ od lokalnih i državnih financijera. Međutim, ovogodišnji, šesti Kotarfest trajao je samo tri dana (7.-9.7.2017.), gotovo u inat donijevši pred željnu publiku tri zanimljive (komorne) predstave, među kojima i jednu praizvedbu.
Prvu večer mogla se vidjeti delnička premijera autorskog projekta Olje Lozice „Moja nuklearna ljubav“ (Igorovu kritiku pročitajte ovdje) u izvedbi Lade Bonacci, Petra Cvirna, Sanje Milardović i Filipa Vidovića nastala suradnjom Kotar teatra, Teatra Rugantino i ADU Zagreb.
Druge večeri gostovala je Hrvatska drama HNK Ivana pl. Zajca iz Rijeke, preciznije njihova sjajna glumica Olivera Baljak s monodramom „Kurva“. Predstavu je za scenu adaptirao i režirao Zijah A. Sokolović posegnuvši za ukoričenom zbirkom kolumni Vedrane Rudan, koje je ova autorica beskompromisnih stavova i britka jezika, pisala za tjednik „Nacional“ pod naslovom „Kad je žena kurva / Kad je muškarac peder“.
U ambijentu jedne „sasvim obične sobe“, Baljak vješto prelazi s teme na temu (koristeći mikorofon kada „uvodi“ dodatni lik u svoju priču): o teškom prihvaćanju starosti (zahvaljujući pomodnim časopisima to je postalo sramota), o „realiziranim“ i „nerealiziranim“ ženama (udate i neudate), o vjeri („razgovarati s Isusom kao žrtva sa žrtvom“), o nogometu i ponašanju nogometaša na terenu („Nogomet je skupa igra koja pomaže muškarcima da budu što jesu – homoseksualci“) , o žudnji za normalnim pristojnim životom... Tekst je uglavnom provokativan, ali u suprotnom ne bi bilo nikakvog razloga za njegov nastanak i scensku izvedbu, jer u suštini govori o dobro poznatim stvarima, koje konzervativna sredina rado „trpa pod tepih“. Prepoznatljivi Sokolovićevi redateljski zahvati koji puta su malo prenaglašeni pa čak i nepotrebni, jer su spisateljica i glumica doista dovoljne.
U produkciji Umjetničke orgnizacije VOK (Volim kulturu) i izvedbi izvrsnih glumica (inače članica varaždinskog kazališta) Barbare Rocco i Sunčane Zelenika-Konjević posljednje večeri Kotarfesta mogli smo vidjeti premijeru drame Kristine Štebih „Žena godine“. Međimurska spisateljica i novinarka Kristina Štebih već godinama piše dramske tekstove (s kojim amaterska kazališna grupa „Štolcer“ polučuje odlične uspjehe) i da misli scenski, a ne papirnato vidljivo je i u tri priče o ženama koje žele odlučivati o svojim životima.
Ukratko, u prvoj priči se susreću dvije stare prijateljice iz mladosti, koje nakon osobnih i profesionalnih lomova, odlučuju pokrenuti zajednički posao u rodnom selu (što im otežava načelnik općine). U drugoj priči pratimo druženje dviju seoskih žena (jedna je usamljena a drugu zlostavlja muž) u pokušajima da si olakšaju živote... U trećoj (prema kojoj je vjerojatno cijela drama dobila naslov) pratimo odnos između smrtno bolesne žene, nominirane za „ženu godine“, i njezine njegovateljice, koju preklinje da joj skrati bolove i pusti je dostojanstveno umrijeti.
Kao što se može prepoznati, radi se o vrlo ozbiljnim temama, napisanim duhovitim i pitkim dijalozima (tako da se nerijetko nasmijemo iako svjesni tragičnih situacija), koje Rocco i Zelenika-Konjević izvode bez praznog hoda (presvlačeći se na pozornici i same razmještajući scenu) i punim srcem. Naravno da su u sve tri priče sudionice kažnjene – reda mora biti!
Prisjetivši se prošlog Kotar festa u kojem sam imala prilike vidjeti isključivo reprize, mislim da je ove godine načinjen vrijednosni pomak i da je doista tužno da se ovakva šarmantna i entuzijastička akcija podcjenjuje i novčanim putem zapravo – zatire.