"DOKLE POGLED SEŽE", "VRLA NOVA 2061." I "RADNICE U GLADOVANJU"
Hljeba, hljeba gospodaru...
U kratko vrijeme u Zagrebu je postavljeno ili je gostovalo nekoliko predstava koje u žarište stavljaju tamne strane svijeta koji nas okružuje i od kojega ne možemo pobjeći
Objavljeno: 26.6.2017. 9:48:37
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Dokle pogled seže" / Promo fotografija

Prihvatimo li tvrdnju da slučaja nema, počinjemo razmišljati o uroti koja na pozornicu dovodi predstave zbog  kojih  radoznala publika iz kazališta izlazi barem na trenutak zabrinuta. Jer kazalište nije život,  ali jest interpretacija života, pa kada se poslože tegobne teme, dobro poznate iz turobne svakodnevice, onda to sigurno treba shvatiti kao poruku – i to  ne samo iz naše neposredne okoline.

Autorski projekt mađarskog redatelja Arpada Schillinga (1974.) u izvedbi glumačkog ansambla Kraljevskog pozorišta Zetski dom na Cetinju (Crna Gora) „Dokle pogled seže“ (premijera 31. 10. 2016.) gostovao je u Zagrebu nedavno čak dva puta i to u sklopu ciklusa Europskog kazališta u Zagrebačkom kazalištu mladih (30.4.2017.) i na 41. Danima satire Fadila Hadžića (5. 6. 2017., SK „Kerempuh“).

Na gotovo potpuno ogoljeloj sceni osam glumaca (Varja Đukić, Dejan Đonović, Aleksandar Gavranić, Srđan Grahovac, Dušan Kovačević, Jelena Simić, Zoran Vujović, Nada Vukčević) interpretiraju 25 uloga pričajući dobro poznate priče o otkazima, ovrhama, obiteljskom nasilju vezanom uz siromaštvo, pokušaju da se kriminalom stekne novac (neuspjela pljačka banke na staromodan način jer  se danas pljačka rafinirano) i u završnici ekonomska emigracija u London („Dobri su im Indijci i Kinezi, nas Balkance ne podnose“).

Dinamično, artikulirano i vrlo izravno, ova predstava govori o dobro poznatim situacijama i našim poznanicima. Ma kakvim poznanicima? Nama samima. Na Danima satire gostovalo je (6.6.2017.) i Narodno pozorište Narodno kazalište Nepszinhaz iz Subotice (Srbija) s predstavom „Vrla Nova 2061.“ (6.4.2016.) Bobana Skerlića (redatelj) i Milene Depolo (dramaturginja). Scenografiju je osmislila Marija Kalabić, kostime Marko Marosiuk, a glazbu Irene Popović sviraju Geza Kučera ml. i Maćaš Lakatoš.

S prihvatljivom porukom da „Kazalište ne mijenja svijet nego svijest“, autori se bave ljudskom pohlepom, niskim moralom, stanjem nakon pljačke zajedničke imovine, televizijskim iskorištavanjem ljudi za reality show i sličnim, da bi konačno zapitali „Tko će platiti?“ za sve urušene vrijednosti. Nažalost, predstava je potpuno plošna, glumci kao da su na recitalu i izvikuju pitanja u koja niti sami ne vjeruju pa budući da  to prilično dugo traje, predstava postaje monotona i nezanimljiva.

I za kraj ovog osvrta na predstave s tužnim sadržajem, dramski predložak Gorana Ferčeca  „Radnice u gladovanju“ (kritiku Igora Tretinjaka pročitajte ovdje) u režiji Olje Lozice u Zagrebačkom kazalištu mladih (9.6.2017., osvrt na izvedbu 14.6.2017.). Tekst je potaknut štrajkom glađu radnica Tekstilne industrije „Kamensko“ (2010.) kako bi prisilile svoje poslodavce da im isplate neisplaćene plaće i okončaju problem rada same tvornice (u hrvatskom jeziku istim slovom počinju riječi privatizacija, pljačka  i plaća).

Na pozornici (iz približene gledateljske tribine) pratimo agoniju radnica, njihovo gladovanje (koje je sada javno i protestno, za razliku od  dotadašnjeg, koje je bilo privatno zbog nedostatka novaca), nadanja i sumnje, odustajanje i sklonost vjerovanju u bolje sutra zahvaljujući zavaravnju onih koji bi mogli pomoći...

Stefano Katunar pokazao se vrlo zanimljivim scenografom, postavivši na sredinu pozornice kružnu nestabilnu formu na kojoj radnice (Hrvojka Begović, Dora Polić  Vitez, Anđela Ramljak, Urša Raukar, Doris Šarić Kukuljica, Lucija Šerbedžija, Marica Vidušić) balansiraju i održavaju se zahvaljujući zajednički usklađenim pokretima (metafora? ili zgodna fora?), dok je u pozadini bogato zelenilo (prilično živahno) koje zatvara pogleda na tvornička vrata, što sve ukupno djeluje vrlo efektno.

Doris Kristić je vrlo zanimljvo odjenula radnice u haljine raznih zelenih i plavih boja, dajući im raznolikost i ujedno asocirajući na nezaobilazne plave radničke kute, dok su vlasničke i upravljačke strukture, naravno muškarci, odjeveni u stroga siva odijela (Petar Leventić, Danijel Ljuboja, Maro Martinović, Adrian Pezdirc, Damir Šaban). Uglavnom, vizualni dio predstave je vrlo upečatljiv.

Nisam sigurna prepozanjem li nužnost pjevanih dijelova (iako u tekstu izrijekom imamo napisano „zbor“), pa me svaki put iznenadilo kada su glumice zastale i zapjevale (skladateljica Katarina Ranković). Iako u predstavi ima vrlo finih minijatura poput zdvajanja nad korom banane (Doris Šarić Kukuljica), dirljiva uvodna priča o majci (Adrian Pezdirc), zločesti osmijeh vlasnika (Petra Leventić), duhovito muško „klapsko“ pjevanje  i slično, nisam osjetila stvarnu dramsku napetost (mada se neporecivo radi o vrlo dramatičnoj situaciji) tako da mi je sve djelovalo previše pojednostavljeno i bez istinskih emocija.

Iste se večeri u Galeriji Novoj (vrata preko puta ZKM-a) otvorila skupna  izložba pod nazivom „One su bile kakvo-takvo rješenje“ (14.6. – 22.7.2017.) o nekadašnjim i današnjim „gastarbajtericama“, tematizirajući posebnost radnih migrantica, neplaćenog rada u kućanstvu i potplaćenost ženskog rada na analitički i ujedno vrlo potresan način, koja me puno jače dirnula.