Posljednja premijera (16.6.2016.) vrlo šarolike sezone Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku bila je hrvatska praizvedba uspješnice britanskog dramatičara Richarda Beana (1956.), naručena komedija „Jedan čovjek, dva šefa“ ("One Man, Two Guvnors", prijevod Ivane Šojat), modernizirana inačica  Goldonijeve (1707.-1793.) komedije „Sluga dvaju gospodara“ (napisana 1743. ili 1745.).

Bean mijenja imena likovima zadržavajući njihovu funkciju u radnji, seli mjesto zbivanja iz Italije (vjerojatno Venecije) u Brighton u godinu 1963., gospodari Roscoe Crabbe (odnosno njegova sestra blizankinja Rachel preobučena u muškarca) i Stanley Stubbers su gangsteri, razlog za ugovoreni brak je prikrivanje seksualne orijentacije, a sluškinja postaje knjigovotkinja. Posve novo u odnosu na Goldonija je glazbeni dio, songovi Granta Oldinga koji se izvode tijekom scenografskih promjena i koji bi, prema programskoj knjižici, trebali naglašavati odgledane segmente predstave (pa je šteta da nisu prevedeni na hrvatski jezik).

Prema svim dostupnim napisima, radi se o  komediji koja mora prštati brzim i duhovitim replikama, obilovati dinamičnim promjenama i razigranošću... no ovu izvedbu u režiji Radovana Marčića (1954.) ne rese spomenute očekivane osobine: vrlo predani članovi osječkog sastava „The Red Roosters“ (tri gitare i bubanj, te odjeća i frizura nalik onima na početku karijere 1960. skupine „The Beatles“) plijenili su svojom energijom, ali jednak način u interpretacijama pjesama činio je taj dio monotonim, tim više što su pjesme svojim trajanjem „razbijale“ kontinuitet radnje. Jednostavna i funkcionalna scenografija Davora Molnara kao i kostimi Danice Dedijer nisu zahtjevali tako duge stanke među scenama.

Glavni lik, sluga Francis (u Goldonijevoj verziji Harlekin), vječno gladan ali i pomalo pohlepan, zapošljava se kod dvojice zahtjevnih gospodara, vrlo sličnih potreba i stila života. Upravo ta sličnost u njihovim zapovijedima i načinu života, unosi zabune u izvršavanju zapovijesti, što otežava Francisov život. Sve on to može kontrolirati, do čuvene scene ručka obojice gospodara istovremeno u odvojenim  blagoavonicama iste krčme. Odličan virovitički glumac Draško Zidar u ulozi Francisa, kao da je potpao pod ozračje snižene tenzije cijele predstave pa  nije uspio razviti sve svoje potencijale (a ima ih, vjerujte). Međutim, dugačku scenu posluživanja ručka usporedno obojici šefova Zidar je izveo briljantno, što pokazuje da bi se u daljnjim izvedbama (nažalost, tek najesen) ova  predstava mogla razigrati.

Ne velika, ali izvanredno zaokružena i besprijekorno izvedena je uloga prastarog sluge Alfiea - Miroslav Čabraja pogodio je gegav nesiguran hod starca, te pomake u njegovim kretnjama nakon „ubrzavanja“ pacemakera (cjelokupnom učinku doprinosi odlična maska). Vrlo dosljedno svoju ulogu Jamajkanca gradi Ivan Ćaćić, logična u svojem liku je Anita Schmidt kao knjigovotkinja Dolly, previše karikiran je Aleksandar Bogdanović kao Clench, dok su ključni  likovi gospodara Crabbea i Stubbersa, u izvedbi Mateje Grabić i Duška Modrinića, mlaki i neuvjerljivi. Niti gangsteri, niti šefovi! U predstavi su još nastupili Mario Rade, Antonija Pintarić, Aljoša Čepl, Antonio Jakupčević, Dina Vojnović, Eduard Srčnik i Zrinka Stilinović.

Za kraj ovog teksta ali i sezone 2015/2016. – svakako treba podržati namjere HNK Osijek u njegovanju hrvatske baštine, održavanju takozvanog željeznog repertoara s provjerenim klasicima i predstavljanju novih, do sada neizvođenih tekstova. Praksa čini majstora!