Napomena: kritika je izvorno objavljena 14. travnja 2016. u Vijencu, br. 577

Dobra je podjela pola posla, kažu znalci. Loša je i više od pola lošega, kaže naše iskustvo nakon predstave "Braća Grimm i princeza Luise".

Autor drame Branko Ružić zgodno se poigrao motivima bajki braće Grimm, oživivši i slavnu braću koja postaju ključni sudionici u ljubavnoj i životnoj potrazi naslovne princeze. Luise, jasno, traga za princem srca svoga, usput odrastajući. Kako to već ide u bajkama, riječ je o silno razmaženoj princezi kojoj nitko i ništa nije dovoljno dobro. Kad i prosci odustanu od nje, u dvoru se pojavi siromašni svirac za kojeg se, po odluci očajne majke kraljice, mora udati. Dalje nećemo otkrivati, budući da odrasli ionako mogu naslutiti nastavak, a djeci ne želimo pokvariti kraj.

Zgodan tekst redatelj Paolo Tišljarić odlučio je pretočiti u raskošnu ansambl-predstavu s elementima mjuzikla. Samoj ideji ne vidimo zamjerki, no vidimo ih u realizaciji. Iako u predstavi sudjeluje gotovo cijeli ansambl, tek pet glumaca ima aktivne uloge, dok ostatak glumačke ekipe uglavnom pokriva prijelaze scena. Ti su prijelazi u početku imali potencijal da zasjene i samu radnju, no zadržali su se na ponavljanju i vizualnosti. Ovdje moramo i ovaj put pohvaliti svjetlosne efekte (videoprojekcije: Willem Miličević i Vice Rossini, oblikovanje rasvjete: Vesna Kolarec), koji su s pomoću prozirnih zastora stvarali vrlo poetične svjetove sna i tajnovitosti.

Osim što su bili predugi i redovito monotoni (glazba Willem Miličević), songovi nisu izranjali iz same radnje, već su funkcionirali kao nejasni i nerazumljivi komentari-otoci. Takvi „samozadovoljni“ i dobrim dijelom suvišni, nisu bogatili radnju, već su kočili ionako spor ritam monotone cjeline. Monotonija je rezultat još jedne loše redateljske odluke – da u prvi plan stavi riječi. One su, pripovjedne i dijaloške, gradile radnju, razvijale sukobe i donosile obrate, u potpunosti natkrilivši pokret i scensku akciju. Dapače, na mjestima su je i izgurale izvan scene, kao u potencijalno vrlo zabavnoj sceni mužnje krave. Predložak sadrži niz scena nalik toj koje su se nudile scenskom igranju i razigravanju, no odrađene su statično, nedovoljno duhovito ili neprilagođeno dječjem uzrastu. Dobar je primjer propuštene prilike i scena u kojoj su se prosci nudili Louise. Činili su to na dosadan način, plešući s partnericama na klasičnu glazbu, stvarajući pokretnu sliku bez igrivosti i duhovitosti. U skladu s cjelinom bio je i završni obrat, koji je došao i prošao bez imalo dramske napetosti u pokojoj usputnoj riječi i skidanju lažne brade.

Glumci su mogli izvući dosta redateljskih pogrešaka, no samo su dodatno pokvarili dojam. Nažalost, moramo ponoviti kako ne razumijemo zašto se unutar Trešnjina vrlo dobrog ansambla u posljednje vrijeme u prvi plan guraju glumci koji nemaju snage iznijeti predstavu na svojim odveć mladim ili nejakim glumačkim leđima.

Krunoslav Klabučar i Jure Radnić kao strogi i ozbiljni Willem i šaljivi Jacob Grimm nisu u prvom pripovjednom dijelu imali nužno potrebnu toplinu, šarm i humornu notu, već su odmah krenuli „simpatično“ svađalački, usmjerivši gledatelje na svoju svađu, umjesto na priču. Radnić je bio nešto bolji kao susjeda s kravom, dok je Klabučar francuskoga kuhara oblikovao predvidivo – lažnim francuskim jezikom. Najtanja je karika (na najosjetljivijoj poziciji) bila Karla Brbić kao princeza Luise. Lik kraljevski razmažene mlade dame koju stvarni život i ljubav pretvore u dragu djevojku nudio je mnogo, no nije mu se prepustila. Razmaženost je progovarala kroz „ljutit“ izraz lica, dragost kroz osmijeh, a promjene karaktera stizale su hirovito, izvana i nemotivirane radnjom. Andrej Dojkić priklonio se površnosti i izvanjskosti partnerice, tek odradivši ulogu prilično bezlična svirca/princa. Najuvjerljivija je bila Ivana Bakarić kao energična, konkretna te simpatično očajna i stroga kraljica.

Ostatak ansambla samo ćemo navesti, jer njihova je uloga, kao što smo već rekli, bila pokretnih kulisa, popunjavanja rupa pri promjeni scena i izvođača koreografski  nedovoljno oblikovanih (Blaženka Kovač Carić) songova. Sudjelovali su Tena Jeić Gajski, Daria Knez Rukavina, Marijana Mikulić, Aleksandra Naumov, Nera Stipičević, Dubravka Lelas, Ana Vučak, Tena Tadić, Luka Bulović, Pavle Vrklja, Filip Vidović i Matija Čigir, koji je u prvoj sceni, sasvim nebitnoj za cjelinu, unio više glumačke igrivosti nego većina glavnih glumaca kroz cijelu predstavu. Možda pretjerujemo, ali malo. Scenografkinja Irena Kraljić ogoljenu je kružnu scenu zgodno otvorila igri, koja je, nažalost, izostala. Kostimografkinja Tea Bašić fino se uklopila u vizualnu raskoš cjeline, no propustila je „poružniti“ princa kao svirca.

 Zaključno, kazalište Trešnja novom je predstavom nastavilo kvalitativni pad, dosljedno gurajući u vatru glumce koji nemaju potrebne snage i koji će u toj vatri prije izgorjeti nego se pretočiti u plemenitu kovinu. Šteta, jer Trešnjin ansambl skriva (i doslovno, nažalost) mnogo bolje glumce, koji se sve više svode na pokretne kulise i rezervne igrače.