Književnik Rudi Šeligo (1935. – 2004.) rođen je na Sušaku, no jezikom, temama i cjelokupnim radom pripada u korpus slovenske književnosti. Među dramskim tekstovima vjerojatno su  najpoznatiji "Lijepa Vida" i "Svadba", koju je, u režiji Jerneja Lorencija, imala prilike vidjeti i zagrebačka publika prije dvije godine u ZKM-u.

Za svoju prvu veliku  ovogodišnju dramsku  premijeru (29. siječnja 2016.) Slovensko narodno kazalište (SNG) iz Maribora odabralo je Šeligovu dramu "Vještica iz Zgornje Davče" (1977.) u režiji Damira Zlatara Freya. Nekadašnji plesač i koreograf, Frey se okrenuo dramskim režijama, zadržavajući u njima koreografske komponente. U  "Vještici..." Frey  se pojavljuje još i kao scenograf, kostimograf, koreograf i izbornik glazbe (osim  što  Šeligo u dvanaestom prizoru sugerira Straussovu glazbu iz "Tako je govorio Zaratustra", a to znamo budući da je u programskoj knjižici otisnuta drama).

Drama se bavi suprotnošću prirodnog i tehnološki naprednog svijeta, u kojoj ovaj prvi naoko nema nikakve šanse. Poznavajući Freyeve sklonosti magičnom i ritualnom, očekivala sam više "kazališne čarolije", no ona je, na moje čuđenje, izostala.

U ulozi Oca nastupio je kao gost sjajan Aleš Valič, Mamu je upečatljivo dočarala Irena Varga, a obiteljski trio nadopunio je Matevž Biber kao sin Niko. Njima nasuprot je krhka plavokosa Darinka (Ana Urbanc), zagovornica prirodnog i tjelesnog, a uz nju su rasplesane krijesnice. Upravo taj dio predstave trebao je  odskakati od "ljudske stvarnosti", no umjesto da vidim razigrane nadnaravne prilike, gledala sam prilično trapave i nesigurne djevojke (možda je to tako trebalo biti?! Ma, ne bih rekla).

Ukratko, predstava "Vještica iz Zgornje Davče" i ja nismo zatitrale na istoj frekvenciji!