„Sto riječi i šakom u glavu“ je drastični opis o usvajanju znanja, odnosno doista „pouzdani“ način kako nekome možete nešto objasniti… naravno, ako je taj netko slabiji od vas. Šalim se, naravno, ali neki put je zbilja teško nekome nešto objasniti, posebno ako je taj netko sasvim drugačijeg svjetonazora ili je naprosto – dijete. I dok starija generacija sluti (čak predviđa) kamo vodi sveprisutna, uporna i stalno dostupna digitalizacija s nepreglednim brojem tričarija i neprovjerenih informacija koje većina nekritički upija, raste broj korisnika, posebno među sasvim mladima ili onima neopozivo inficiranim. Uzalud sociolozi i psiholozi upozoravaju – zaraza je tu i lijeka nema, moguća je samo kontrola. Najmlađi korisnici nisu došli s drugog planeta, nego je njihovo ponašanje posljedica onoga što vide oko sebe (ako se dvogodišnjem djetetu u vlaku daje mobitel s igricama umjesto da se s njim razgovara ili gleda kroz prozor, onda doista nije njegova krivica što će kasnije tražiti šarene sličice), a najuspješnija pouka je „metoda vlastite kože“ (zanemarimo nepedagošku uvodnu rečenicu), što znači da ih se uključi u željeno stanje i natjera ih se misliti o posljedicama. Što je neka akcija luđa, opasnija ili po uvriježenim kriterijima manje prihvatljiva, to je privlačnija, donosi više odobravanja i čini osobu popularnijom; ona postaje vrijedna oponašanja jer sve što radi je kul. Uloga interneta vrlo je važna pri komunikaciji na daljinu, ali sada se bavim samo, uvjetno govoreći, „opasnim“ utjecajem na korisnike. Ne moraliziram nego prepoznajem, ali sam poput Kasandre, proročice kojoj nitko ne vjeruje, pa me raduje kada neka kazališta rade predstave kojima pokušavaju prikazati stanje i ponukati publiku da prepoznaju situaciju i njezinu moguću štetu. No takva predstava mora biti kratka i zabavna – inače „mnogo larme, a za niš“. 

Knjiga  Priče gospodina Interneta Lane Roje Miličević je zbirka od deset priča u kojima autorica dočarava situacije na koje se može naići pri korištenju interneta, a u dramatizaciji Ivone Marciuš i autorice postala je predložak  za predstavu S one strane interneta u režiji Igora Bakse i produkciji Malog teatra (KNAP, 15.10.2024.). Dora Marojević, Laura Šalov i Ante Vukov odjeveni su u „internetske“ kombinezone (Katarina Božićević), a kada su „normalni“, dodaju neki bijeli odjevni predmet pa se lako prate njihovi „prijelazi“ između dva svijeta. Gluma (ne bi bilo naodmet da su malo precizniji) i pjevanje (glazba Sebastian Doe) izmjenjuju se s izuzetno uvjerljivim i inteligentnim video-projekcijama (Prometheus 23,Vectezy,  Pixbay) što, uz interaktivnost, predstavu čini vrlo dinamičnom.

Na pozornici se nižu primjeri zloupotrebe interneta: ovisnost o igricama, zbog čega se propuštaju igre na otvorenom i zanemaruju prijatelji, prihvaćanje neprovjerenih kontakta koji vode susretu s nepoćudnim osobama, odavanje osobnih podataka, nasilje i ismijavanje vršnjaka, prihvaćanje opasnih ili kriminalnih radnji (udaranje glavom o zid i krađa po dućanima) koje se snima i stavlja na Internet kako bi se prikupili lajkovi i slično. Nakon svakog primjera, sudionici ispituje djecu je li nešto od toga kul i nerijetko dobivaju potvrdni odgovor – dakle, djeca ne vide poseban problem u samoozljeđivanju ili u krađi. Nisam prije čula za „challenges“, ali izuzetni utjecaj potvrđuju podaci o broju posljedica što ipak ne priječi praćenje tog portala (što znače dvadeset i tri  napukle lubanje prema milijun lajkova?!). Ipak za posljednji primjer u „challenges“ su čak i moji „bezdušni“ gledatelji zaključili da nije kul: ležanje na tračnicama uoči dolaska vlaka… ne uspije se svaki puta na vrijeme otići.

Dakako, sve to izgleda opako i nevjerojatno, no htjela bih podsjetiti da su se i u naše davno doba igrale jednake igre: ležati na tračnicama (ili cesti) i u zadnji tren pobjeći (koji puta i ne) ispred jurećeg vlaka (automobila). Samo su tada te informacije bile dostupne malom broju ljudi (svjedocima – izazivačima i njihovim znancima) i nisu „gorjele društvene mreže“ nego samo susjedstvo. Rekli bismo, ništa novo pod Suncem, ali su današnje posljedice intenzivnije jer su sudionici sve mlađi i neiskusniji, vlada nemar za bližnjega i malo tko pokušava bilo što promijeniti. Osim nekog kazališta, poneke brižne mame, ponekog zgroženog analitičara kojem nitko ne vjeruje…

Napisao je Ivo Andrić: „Sve su Drine ovog sveta krive; nikada se one neće moći potpuno ispraviti, ali i nikad ne smemo prestati da ih ispravljamo.“ I zato je Mali teatar predstavom S one strane interneta doprinio barem malo ispravljanju „krive Drine“ jer ako se samo jedno biće (namijenjeno je za  publiku između deset i četrnaest godina te njihove roditelje) nakon predstave zamisli i odluči prestati robovati internetu, učinilo se puno.