Predstava Teror njemačkog odvjetnika i pisca Ferdinanda von Schiracha u režiji Ivana Funka (prijevod Ivan Tomek) i koprodukciji Hrvatskog kazališta Pečuh i Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku opisuje se kao „interaktivna kaznenopravna drama u dva čina“, a temu najavljuje provokativno pitanje „Vrijedi li žrtvovati 164 života kako bi spasili 70 000 života?“ (HNK Osijek, 12.1.2023.). Situacija je sljedeća: terorist je oteo zrakoplov sa 164 putnika s namjerom da se obruši na nogometni stadion i pobije 70 000 gledatelja. Bojnik Lars Koch procjenjuje da je bolje (isplativije?) žrtvovati putnike i spasiti ljude na stadionu pa odlučuje, bez izričite zapovijesti, srušiti zrakoplov i tako svjesno ubiti 164 ljudi (koji bi ionako poginuli udarom o tlo stadiona!).

Predstava prikazuje sudski proces u kojem Kochov branitelj Biegler (Goran Smoljanović) i državna odvjetnica Nelson (Petra Bernarda Blašković) raspravljaju o Kochovoj (Armin Čatić) krivnji ili drugim riječima: smije li se  prekršiti zakon u ime vlastitog moralnog kodeksa? Iz njihove rasprave izviru neka neočekivana razmišljanja, kao činjenica da nitko nije pokušao isprazniti stadion (možda su nadređeni (prešutno) smatrali da će Koch srušiti zrakoplov?!) ili kakva je vjerojatnost da bi putnici mogli savladati terorista (pisac nije uopće spomenuo crnu kutiju!). Usporedbom broja poginulih u  oba slučaja (rušenje ili propuštanje zrakoplova) daju Kochu za pravo (ipak, smije li se on „igrati Boga“ i odlučivati o nečijoj smrti?), ali kada ga udovica (Antonija Pintarić) optužuje  za ubojstvo muža, slučaj od načelnog (neki ljudi) postaje privatni  (konkretno ime) i poprima novu, emotivnu notu (na pitanje, bi li oborio zrakoplov da su unutra bili njegovi sin i žena, Koch izjavljuje da ne može odgovoriti na to pitanje). Nakon što je saslušala argumente „za“ i „protiv“ Kochovog čina, publika postaje porota (za vrijeme stanke dobiva cedulje s natpisima: bijele za „osloboditi“ i crne za „osuditi“, koje stavlja u prigodnu kutiju) i odlučuje o Kochovoj sudbini. Predsjednica Sudskog vijeća (Tatjana Bertok Zupković) je, prebrojavši cedulje, objavila da je porota (publika) Kocha oslobodila sa 191 prema 68 glasova (po navodima autora, publika često oslobađa Kocha).

Jula Luca Erdos pretvorila je pozornicu u sudnicu, ali se, prilično nelogično, sutkinja nalazi u skučenoj „kutiji“ u pozadini pa  su joj svjedoci i okrivljenik tokom ispitivanja okrenuti leđima! Da je njihov stol podno sudske katedre, ona bi bila prisutnija, a cijela situacija prirodnija. Također bi boljem dojmu pridonio smještaj publike/porote bliže zbivanju jer veća razdvojenost između sudionika procesa i promatrača smanjuje empatiju. Kostimi (Fruzsina Istvanfi) su na tragu službene odjeće (toge, uniforma) pa „civili“ odjećom (Dejan Fajfer, A. Pintarić, Matko Duvnjak Jović, Katarina Milićević Drahotuski) ne remete opći tmurni dojam.

Nisam očekivala neku jako dinamičnu izvedbu, ali se prikazani sudski postupak ipak presporo odvijao pa je, usprkos zanimljivoj i aktualnoj temi, predstava postupno zamarala. Glumci su vjerojatno učinili koliko su mogli, što se posebno odnosi na sjajnu Blašković i Smoljanovića koji su djelomično uspjeli „razigrati“ raspravu. Malo me je začudilo ukočeno držanje Ćatićevog „pravednika“ (ne bi li se trebao srčanije zauzimati za svoju odluku?), no svatko (pa i ja) ima svoju viziju nečijeg ponašanja.

Predstava Teror dio je projekta „Scena u sceni“ u kojem se propituju osjetljivi problemi i dvojbe pa je izvođače i publiku trebalo smjestiti u zajednički prostor (čak i po cijenu manje scenografije) što bi, možda, potaknulo življu izvedbu.