Krilaticom „Manje je više“ opisao je arhitekt Mies van der Rohe svoj minimalistički pristup arhitekturi, no vjerujem da je takav pristup učinkovit i u drugim disciplinama, posebno u izvedbenim umjetnostima (čemu bih pridružila Andrićev savjet da bi riječima trebalo biti tijesno, a mislima široko). Često gledam kazališne predstave koje mi djeluju poput skladišta riječi, a predugo trajanje opravdava se obiljem teksta (integralnog), što je neosporno, ali samo kada se tekst ne glumi, nego „deklamira“.
Dosljedno imenu, Umjetnička organizacija za otvaranje novih polja kazališne komunikacije Četveroruka postojano istražuje ljudske odnose i osjećaje, pa se ponekada pitam, znaju li protagonisti predstave što će im se doista dogoditi?! Povremeno sam se pitala zašto se pri istraživanju nekih pojava ili problema redateljica Marina Petković Liker služi ženskom vizurom (eventualne muškarce doživljavala sam kao „pridružene“) i na to sam neizgovoreno pitanje dočekala odgovor u predstavi Pravila su jednostavna (StudioChekhov, Zagreb, 16.12.2022.).
Uz autoricu Petković Liker, predstavi su doprinijele dramaturške suradnice Vlatka Valentić čije su pjesme iz neobjavljene zbirke Reci mi što vidiš „korištene kao inspiracije i uporište za unutarnje svjetove lica koja se pojavljuju u predstavi“ i Maja Sviben, kostimografkinja i asistentica scenografije Ana Paulić i dizajner svjetla Saša Fistrić.
Četvorica se muškaraca, izgleda, redovito sastaju u nekom nedefiniranom prostoru: nečijem stanu (jer su u ladici stola pohranjene privatne fotografije, a osim toga svi prilično slobodno uzimaju piće), ali nije isključen ni javni prostor, budući da svi odvojeno od nekuda dolaze i nekamo odlaze. Prvi ulazi smrknuti Maro Martinović, gleda kroz prozor, pali i gasi svjetiljku, sjeda i napokon ode. „Ne znam zašto sam ovaj puta bio tako mračan“, komentirao je Martinović u razgovoru nakon predstave i time „odao“ da je svaka izvedba drugačija, što je potvrdila i Vlatka Valentić koja emitiranje glazbe u svakoj predstavi ne počinje iznova, nego se nastavlja na prethodnu predstavu (na raspolaganju ima 200 pjesama) pa je raspored pjesama u svakoj predstavi drugačiji. No vratimo se predstavi.
Martinović se ubrzo vraća, ali sada je tu već Mateo Videk, nakon čega stižu Sven Medvešek i Fabijan Komljenović. Stol i četiri stolice postavljaju uz rub crvenog tepiha (prostora izvedbe) pa tako publiku „uvlače“ u svoj svijet. Nije jasno tko su ti ljudi niti u kakvim su odnosima (rodbina, prijatelji, puki poznanici) i jedino što znamo o njima je da se okupljaju kako bi kartali (ili igrali domino). Kartanje (remi, bela) je praćeno dugim šutnjama i pijuckanjem, netko uporno priča istu priču (Medvešek o didi i mišu), a kada se netko odvaži iznijeti svoju intimu, njegovu pripovijest prati lagano podbadanje. Svaki od kartaša ima svoj svijet u koji ostali teško mogu ući (pitanje je žele li uopće?) pa njihovo zajedništvo traje koliko i kartaške igre (skidanje nekoliko stolnjaka daje naslutiti ogoljivanje).
Glazba stvara ugodu i ponekoga od njih natjera na pjevušenje, ali to je reakcija na poznati šlager, a ne čin veselja. Po svemu sudeći, sva su četvorica nesposobni popuniti prazninu u sebi, što se može pripisati proteklim godinama prinudne izolacije, ali i porastu općeg beznađa. Oskudna uporaba riječi potresno opisuje tjeskobu kartaša koji obitavaju u prostoru koji se naočigled „zgušnjava“ u čemu se svaki od glumaca angažira bez ostatka: mrgodni Martinović, zaigrani Medvešek, duboko depresivni Videk i turobni Komljenović. Rekoh, manje je više!