Nisam sklona tvrdnji: „Što je suđeno, nije izgubljeno“, ali ipak nevoljko priznajem, da se ponekad događaji nižu poput karika i da susret s nekim od njih najavljuje pojavu sličnog… Moj prvi susret sa slikarom Silvanom Omerzuom (1955.) bila je izložba u jednoj ljubljanskoj galeriji pa sam zaključila da znam što mogu očekivati od njegovih predstava nastalih po povratku iz Praga (1983.) gdje je specijalizirao lutkarsku scenografiju i oblikovanje lutaka. Oh, kako sam se prevarila! Ono što je on prikazivao u predstavama za odrasle bilo je za mene sasvim novo iskustvo: zastrašujuće lutke izdjeljane od neobojanog drveta bavile su se isključivo mračnim temama. Omerzu je birao autore (Hoffman) i teme (antički krvavi mitovi) koji su propitivali tamnu stranu ljudske duše i predstave, lijepe ali strašne, nisu nikoga ostavljale ravnodušnim (za sebe je rekao da je „mrakovnjak“ što je nesumnjivo značilo „mračnjak“) .
Omerzu je usporedno sa „čudnim“ predstavama za odrasle, radio predstave za djecu koje su, mada vizualno slične, bile ljupke i nježne. Te su se odlike mogle vidjeti i u predstavama za djecu na 55. PIF-u: Zlatokosa i tri medvjeda Kazališta lutaka Maribor (KUC Travno, 18.9.) i Životinjske priče (umjesto otkazane predstave Bambi) Kazališta za djecu Kragujevac (KUC Travno, 22.9.2022.).
Bajku o djevojčici Zlatokosoj koja je, usprkos roditeljskoj zabrani, otišla u šumu i tamo nabasala na kuću medvjeđe obitelji (tata, mama, sin) u kojoj je napravila nered (pojela kašu, polomila stolicu i zaspala u krevetu) pa potom pobjegla svojem domu i nikada više nije lutala šumom, Silvan Omerzu i Saša Eržen su malo promijenili, pa su se Zlatokosa i medvjedi pomirili (medvjedić je za nju imao puno razumijevanja). Osim što je adaptirao tekst i režirao predstavu, Omerzu je autor likovnosti predstave i kostimograf (uz Mojcu Bernjak), tako da predstava nosi njegov autorski pečat. Prikazi zbivanja u kući razlikuju se od onih u šumi, jer su u prvom, uz lutke, vidljivi glumci (odlični Barbara Jamšek, Vesna Vončina, Gregor Prah, Jure Ivanušič), a u drugom se koristi kazalište sjena (dizajner svjetla Miljenko Knezoci).
Druga (neplanirana) Omerzuova predstava (redatelj, uz Metu Brulec autor teksta, scenograf i kreator lutaka te zajedno sa Žigom Lebarom nagrađen „za kreaciju, tehnologiju i izradu lutaka“) na 55. PIF-u zove se Životinjske priče i inspirirana je dobro poznatim Ezopovim basnama. Pred nama se nižu epizode s pijetlom, zecom (Petar Lukić), vranom (Nevena Brzaković) i lisicom (Milica Redžić Vulević), a uz lutke se koriste i sjene. Kao za mariborsku tako je i za ovu kragujevačku predstavu glazbu napisao Vasko Atanasovski, a u obje predstave glumci pjevaju „uživo“ što je, njima, očigledno, normalno (meni je enigma zašto to ne mogu hrvatski lutkari?!).
Recentne Omerzuove predstave za djecu, Zlatokosa i tri medvjeda (2019.) i Životinjske priče (2022.), veže vizualna sličnost, ali svaka od njih ima čvrstu autonomnu strukturu. Iako su mi obje predstave vrlo drage, radoznala sam, što se dogodilo s „mrakovnjakom“. Je li se pritajio?