19. VIROVITIČKO KAZALIŠNO LJETO: KAZALIŠTE VIROVITICA, "TANGO"
Plešete li?
Usprkos dugog razmišljanja, nisam našla opravdanje za duljinu i monotonost plesa, iako smatram da je glumački doprinos odličan, a vizualni dio duhovit
Objavljeno: 8.10.2022 1:11:05 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Tango" / Saša Pjanić

 

19. virovitičko kazališno ljeto počelo je nešto ranije od kalendarskog (10.6.-25.6.2022.) s premijerom predstave Tango Slawomira Mrożeka u režiji Jasmina Novljakovića (Kazalište Virovitica). Poljski književnik Slawomir Mrožek (1930.-2013.) slovi, poput Samuela Becketta (1906.-1989.) i Eugenea Ionesca (1909.-1994.), za predstavnika književnosti apsurda, ali se njegova djela podjednako uvrštavaju u satiru    („Naziv 'satiričar' prilijepio se uz mene i prije no što sam počeo biti smatran književnikom“, piše autor u autobiografiji Baltazar, preveo Mladen Martić, AGM, 2008.).

Postavljanju Mrożekovih drama na hrvatske pozornice prethodi njihovo prevođenje jer ukoričenog hrvatskog  prijevoda nema (1982. je „Nolit“ objavio pet  Mrožekovih drama u prijevodu Petra Vujičića) pa je redatelj Jasmin Novljaković preveo Tango za virovitičko uprizorenje (također je odabrao glazbu). Mrožek je počeo kao novinar i ilustrator, a onda se ogledao (uspješno) u pisanju kraćih dramskih tekstova, da bi postao svjetski poznat zahvaljujući upravo Tangu (1964.). Do sada nije bilo puno hrvatskih izvedbi Tanga pa je Novljakovićev izbor prilično logičan (on je nesumnjivo najbolji poznavatelj suvremenog poljskog dramskog pisma u našoj sredini).

U sobi pretrpanoj nepotrebnim stvarima (scenograf Davor Molnar) kartaju ostarjeli Eugenije (Draško Zidar), njegova sestra Eugenija (Blanka Bart) i mlađi muškarac Edek (Goran Koši). U  sobu odjednom ulazi Eugenijin unuk Artur (Goran Vučko) koji temperamentno i mladalački osuđuje njihov način života i najavljuje nužnost uspostavljanja čvrstih pravila i normi kao protutežu sadašnjoj situaciji kada je sve dozvoljeno (važniji mu je formalni brak sa zaručnicom Alom (Monika Lanšćak) od osjećaja). Njegovi roditelji Stomil (Igor Golub) i Eleonora (Snježana Lančić) ne razumiju njegove buntovne porive (pa se ova drama interpretira i kao generacijski sukob) jer dok Artur djeluje racionalno (pri čemu terorizira ukućane), Stomil se, slijedom umjetničke avangarde, okreće eksperimentu („Kada je već tragedija nemoguća, a farsa dosadna, preostaje samo eksperiment“). Obiteljska situacija je, kako Novljaković navodi, „slika društva u kojem se upravo u ovom trenutku raspadaju osnovne veze i urušavaju vrijednosti. (…) Edek postaje utjelovljenje slobodne modernosti koju Artur i Stomil traže na različite načine i različito je shvaćaju. (…) Edek nema prepreka, on je praktičan, tjelesan, amoralan i bezobrazan. Može se snaći u svakoj stvarnosti i u bilo kojim okolnostima. On je samo prividno pokoran, jer upravo on počinje biti 'gospodar' situacije i svakog podređuje sebi.“

Možda griješim, ali sam prilično uvjerena da bi se kraćenjem teksta postigla dinamičnija izvedba. Ujedno se pitam imaju li danas ove poruke onu nekadašnju težinu?! Teško se odreći svake rečenice, ali zato treba dovesti „okrutnog“ dramaturga! Predstava je vizualno znakovita i dopadljiva: scenografski krkljanac priča o neredu u ljudskim glavama, a odlični kostimi u rasponu od traljavih do svečanih (Jasminka Petek Krapljan) i oblikovanje svjetla (Domagoj Garaj) uspjelo prate promjene obiteljske  situacije. I dok „gunđam“ na račun tempa, nemam riječi zamjerke za glumačke kreacije, posebno troje karataša. Zbog  abecede počet ću s Blankom Bart koja je lik Eugenije odigrala spontano i izravno, odlično prikazujući ženu koja uglavnom mari za svoja zadovoljstva, mada se pokorava unukovom teroru  (lijeganje na katafalk je zbilja komično). Goran Koši je vrlo sugestivno pokazao transformaciju koju prolazi Edek od uslužnog člana kućanstva (postavljanje stola) do zlostavljača koji jednakom lakoćom ubija i pleše tango. Za vrijeme čitanja drame, nisam ni slutila mogućnosti koje leže u liku Eugenija, ali izvrsna interpretacija Draška Zidara jasno je pokazala razliku između „mrtvog slova na papiru“ i uspjele  animacije lika.

Usprkos dugog razmišljanja, nisam našla opravdanje za duljinu i monotonost plesa, iako smatram da je glumački doprinos odličan, a vizualni dio duhovit.