KUC TRAVNO: TREĆI ZAGREBAČKI KLAUNSKI FESTIVAL
Čemu nas mogu naučiti klaunovi?
Klaunovski festival dragocjen je ne samo kao izvor 'smijeha i veselja', nego i kao 'poduka' o jednom skoro zanemarenom umjetničkom izrazu čija dobra primjena može obogatiti bilo koju kazališnu izvedbu
Objavljeno: 7.14.2022 2:02:51 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"The Heist" / Saška A. Mutić

 

Treći Zagrebački klaunski festival (12.-15.5.2022.) ove je godine u Kulturni centar Travno doveo izvođače iz Kanade (Allan Turner), Belgije (Ralf Wetzler, Monique Laleeuwe), Njemačke (Franziska Pack) i Francuske/Brazila (Guilhem Milhau, Jean Pierre Squaglia), ali je prva večer pripala predstavi Zaboravi na Dulcineu oko koje su se udružili tri domaće „klaunovski“ orijentirane skupine (Triko Cirkus Teatar, Cirk Pozor, UO Canta) pa su u režiji Lee Delong (dobrog duha hrvatske klaunerije) na tekst Marije Antić i uz glazbu Davorke Horvat nastupili Iva Peter Dragan, Nikolina Majdak, Davorka Horvat i Rok Juričić.

Predstava se temelji na  Maestrinoj želji da postavi dramu  Romeo i Julija, ali to je teško ostvarivo jer obje raspoložive glumice žele biti Julija. Pojava mladog dostavljača pizze iz pizzerije „Dulcinea“ (čije ime svi napokon pravilno izgovaraju prema španjolskom, a ne talijanskom jeziku, budući da se radi o liku iz romana o don Quijoteu) predstavlja odličan izbor za Romea, no on želi biti don Quijote i snatri o Dulcineji. Mada svi sudionici predano igraju (i pjevaju), česta boljka mnogih, pa i ove predstave, jest nejasna pripovjedačka linija tako da nije baš uvijek jasno zbog čega se nešto zbiva.

Nadahnuti Ralf Wetzler i njegova suradnica, izvrsna glazbenica i maštovita izvođačica pratećih zvukova Monique  Laleeuwe u režiji Lee Delonge izveli su dirljivu predstavu The Heist u kojoj vlasnik restorana i kuhar Steve zbog pandemije doživljava bankrot i  gubi restoran. Mijenjajući maske Wetzler mijenja uloge i kao što sam već prije naznačila, usprkos prepoznavanju glavne pripovjedačke linije (predstava je bez riječi no pokreti su precizni i vrlo „rječiti“) ni u ovoj predstavi nisu jasni svi elementi. Wetzler je prije dvije godine gostovao u Zagrebu s Absolutely Reliable i tada je, kao i sada, bio besprijekoran na tehničkoj razini i u emotivnom pristupu. Mislim da bi nas to trebalo naučiti da prestanemo tolerirati naše „šlampavo“ izvedene predstave. Nastup Franziske Pack u She Was a Boy bio je na razini „skice“, dok se predstava Bee My Baby u izvedbi Nonono & Eber (Milhau, Squaglia) sastojala od serije zabavnih dosjetki praćenih veselom  glazbom.

Klaunovski festival dragocjen je ne samo kao izvor „smijeha i veselja“ nego i kao „poduka“ o jednom skoro zanemarenom umjetničkom izrazu čija dobra primjena može obogatiti bilo koju kazališnu izvedbu (o čemu svjedoči postojeći lijepi broj domaćih predstava). A o važnosti izvedbene  preciznosti  kakvu nam je pokazao Wetzler doista ne moram trošiti riječi!