Američki književnik Arthur Miller (1915.-2005.) pripada grupi najvažnijih svjetskih dramatičare stasalih nakon Drugog svjetskog rata i iako je napisao dosta drama, najpoznatije i najizvođenije su Svi moji sinovi (1947.), Smrt trgovačkog putnika (1949.) i Kušnja (u hrvatskom prijevodu Vještice iz Salema, 1953.) u kojima se kroz pojedinačne sudbine bavi političkim i ekonomskim zbivanjima u američkom društvu (propast „američkog sna“, trka za profitom, progon političkih neistomišljenika i slično).

Kazalište Virovitica posegnulo je za dramom Smrt trgovačkog putnika i mada je Miller uvjerljivo opisao poslovni i intimni krah ostarjelog trgovačkog putnika Willyja Lomana (63), dramaturg Patrik Gregurec i redatelj Vanja Jovanović „dopunili“ su priču uspoređujući sudbinu lika sa sudbinom glumca koji ga glumi (22.1 2022.). Stolice i na njima zlatni kovčeg (očito za uzorke) dočekuju glumce koji se predstavljaju vlastitim imenima uz upozorenje da je djelo fikcija, nakon čega slušamo pjesmu Locomotion nastalu desetljeće nakon praizvedbe drame (Little Eva, 1962.).

U predstavi ima iznenađujuće puno glazbe i plesa, pa usprkos dopadljivom učinku, za takvo obilje ne nalazim razloga; ukoliko se htjelo dočarati razdoblje nastanka drame, moralo se birati promišljenije i suzdržanije. Nisu bile nužne niti dosjetke poput glumaca koji drže štange između kojih je konopac s rubljem, nevidljiv šanker koji toči piće sa strane ili sjedenje glumaca na pozornici dok čekaju na svoju scenu (redatelji vole rabiti takvu  „vidljivost“ sudionika predstave, ali u ovom slučaju ne vidim nikakvu dobrobit ni za publiku ni za glumce).

Millerova drama prikazuje ostarjelog trgovačkog putnika kojeg je kapitalizam „iscijedio kao limun“, pa kako više nije sposoban putovati („Kola su stalno vukla u stranu“), poslodavac Howard mu daje otkaz. Loman je već dugo u dugovima jer sve lošije prodaje i sve manje zarađuje, no kako ne želi promijeniti posao (ne može priznati poraz), pomišlja da unovči svoju policu životnog osiguranja… Precjenjujući sebe, precjenjuje i svoje sinove, pa kako ne želi čuti njihove želje, ne može razumjeti zašto oni ne nalaze svoje mjesto u društvu i odbija pomisao da su već sada gubitnici. Na kraju snaga i spreman na predaju, Loman jedinu sigurnost vidi u ljubavi supruge Linde.

Izvorni tekst, nepotrebno „obogaćen“ prostačkim izrazima, uglavnom je sačuvan, no kada Howard (Goran Koši) daje Lomanu (Igor Golub) otkaz, Miller mora ustuknuti pred Gregurcem, jer se, uvjetno rečeno, uključuje privatna sfera. Ulogom Willyja Lomana Igor Golub (1965.) je obilježio 30 godina umjetničkog rada (2021.) i prema logici „zabavljačkog“ mentaliteta, svrstao se među starije, „dotrajale“ glumce koji više ne privlače publiku i postaju trošak (duhovita opaska: „ne možeš glumiti ako ne možeš napraviti salto“) pa se u sljedećim scenama usporedno prikazuju Lomanova i Golubova sudbina. Koši zastrašujuće uvjerljivo prikazuje svemoćnog i beskrupuloznog poslodavca Howarda (odlična scena pravljenja limunade) kojeg zanima samo profit i zato bez sentimentalnosti otpravlja ostarjelog trgovca koji se svojedobno, pun snage i poleta, zaposlio kod njegova oca.

Prebacivanjem situacije iz Millerove drame u kazalište Virovitica, Golub i Koši izlaze iz svojih likova, ali ostaju u zadanim ulogama. Nazivajući se vlastitim imenima oblikuju  moguću stvarnu situaciju u kojoj mlađi glumac „šikanira“ starijeg: budući da stariji više ne može izvesti ništa tjelesno zahtjevno (najmlađi glumci u predstavi demonstriraju svoje „vještine“: Toni Leaković žonglira, Goran Vučko radi „most“, Silvijo Švast plazi kao crv), a publici je prestao biti atraktivan, nudi mu mjesto biljetera.

Iako zanimljivo zamišljen, prijelaz dramskih likova u postojeće ljude nije dosljedno proveden, jer ako je fikcija (Howard / Loman) postala stvarnost (Koši / Golub), onda bi se morale poštovati činjenice, a tome nije tako: Koši se može sprdati s Golubom, ali mu ne može određivati posao. U Millerov bi tekst logično bila upisana situacija u kojoj Koši nudi svoj zagovor (pri čemu može demonstrirati moć), ali najavljivanje promjene radnog mjesta je besmisleno (kada se već ide na doslovnost). Vjerujem da su se redatelj Jovanović  i dramaturg  Gregurec  (a i glumac Golub) oduševili nastalom situacijom u kojoj mogu prikazati okrutnost kapitalizma na dvije razine, ali ono što stariji trgovački putnik više ne može (poletno prodavati), vremešni glumac često još uvijek može (poletno glumiti). Simpatična mi je ideja da se lokalna priča uklopi u opću, ali onda se morala ili malo preciznije napisati ili jače razbarušiti.

Osim stolaca koji su na pozornici od početka predstave, na scenu se  povremeno unosi namještaj (srećom da su glumci snažni) i fingiraju vrata, a svaku pohvalu zaslužuju brojni limuni koji su strateški raspoređeni ili se kotrljaju uokolo jer osim što su slikoviti, podvlače Millerovu ideju o vezi čovjek –limun (scenograf / kostimograf Matej Kniewald). Ipak  glavni se ugođaj postiže svjetlom (Domagoj Garaj) i da se ponekad i ponegdje nije pretjeralo u dimnim efektima („manje je više“) bilo bi još bolje. Svakako bih izdvojila odličan prikaz  samoubojstva i izvrsnu scenu na groblju kada Lomanu / Golubu protagonisti dobacuju crvenu ružu i posipaju grob zemljom (što bi po mojem mišljenju bio logičan kraj predstave).

Pretpostavljam da je drama Smrt trgovačkog putnika postavljena u virovitičkom kazalištu ne samo zbog sličnost  između trgovca i glumca koji više nisu u naponu snage (mada sam naznačila nategnutost te tvrdnje), već i zato što bračni par, Igor i Vlasta Golub, mogu utjeloviti napisani par (ona ove godine slavi trideset godina karijere). Dok Willy Loman prelazi cijelu skalu osjećaja, od ushićenosti svojim nekadašnjim uspjesima preko spoznaje o promašenom životu i zavisti prema onima koji su uspjeli a on ih je smatrao bezveznjacima do ogorčenosti i osjećaja poniženja, Golub se više zadržava na ovim završnim emocijama. Izvrstan je u „privatnim“ scenama (s Košijem / Howardom) i moram priznati da mi je bilo pomalo mučno slušati kako ga kolege „olajavaju“ te kako za sebe bolećivo tvrdi da „nije orao, nego samo golub“. Također su sjajne scene s Draškom Zidarom koji prikazuje uspješnog (ali sada mrtvog) brata Bena i sjajna je mala gesta kada mu Zidar simbolično stavlja svoj šešir na glavu pokazujući da je sada i on mrtav. Scene s Vlastom Golub (Lindom Loman) su vrlo dirljive, ali nekako slutim da nisu bile baš sasvim glumljene.

Lomanovi sinovi Biff (Goran Vučko) i Happy (Toni Leaković) pomalo su svedeni na revijalni par. Ipak Biff je složeniji lik, što je Vučko odlično iskoristio kada loptom „kuca“ na očeva vrata ili kada na koljenima i na jednoj ruci „šepa“ prema uspješnom Bernardu (Silvijo Švast) kojeg je u školi ponižavao, a sada mu se to vraća (natjerao je Bernarda da mu čisti cipele, a sada se scena obrnula). Švast je izvrsno prikazao nespretnog i marljivog štrebera Bernarda koji je izrastao u uspješnog poslovnog čovjeka: usprkos promjeni, karakteristična gesta (potez prstom ispod nosa) otkriva da se u tijelu odraslog muškarca skriva dječarac, koji je svjestan svoje novostečene moći ali je još uvijek nedovoljno zao da bi je upotrijebio. Njegov otac Charley (Mijo Pavelko) pokušava (uzaludno) pomoći Willyju, ali ovaj se tvrdoglavo protivi, uvjeren da će se nekako izvući iz dugova. Ljubaznost koja struji iz odnosa između Charleya i Bernarda odnosno njih dvojice prema ostalima daje određeni otklon od gubitništva obitelji Loman. Miller nije dao baš puno prostora likovima koje su utjelovile Sara Lustig i Monika Lanšćak, pa se tu nema što reći, osim u šali dakako, da se Gregurec tu mogao malo potruditi!

Postavljanje Millerove drame Smrt trgovačkog putnika vrlo je ambiciozan pothvat i divim se redateljevoj smjelosti da se, bez velikog iskustva, u tome okuša. Bez obzira na neospornu glumačku predanost, možda je trebao još malo pričekati.