TEATAR &TD I ZPC: "PLAŽA", "BESKONAČNA FREKVENCIJA", "KOLO", "HORIZONT", "IGRA S MITOM" I "PORTRETI"
Plesni zagrebački rujan
Plesni rujan donio mi je koncert odličnih udaraljkaša, zabavnu interpretaciju folklora i dopadljiv prikaz mita – više od očekivanog, manje od željenog
Objavljeno: 11.9.2021 11:20:46 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Plaža" / Luka Dubroja

 

Izborom autora i odmakom od konvencionalnih izvedbenih  formi zagrebački Teatar &TD već gotovo šest desetljeća nudi drugačije promišljanje kazališnih (dramskih) predstava. Od nedavno su repertoar proširile plesne predstave pa je na početku sezone suradnja redatelja Aleksandra Švabića i autora scenskog pokreta Damira Klemenića iznjedrila  predstavu Plaža (UO Škvadra i Teatar &TD, 22.9.2021.) u kojoj, uz glazbu Ruaraidha Osbornea, sudjeluju plesači Ema Kani, Gendis Putri Kartini, Margareta Firinger, Šimun Stankov, Marta Habulin, Una Štalcar-Furač i glumica Nataša Kopeč.

Namjerno sam upotrijebila glagol „sudjeluju“, a ne „plešu“ jer niz scena smještenih na plaži (pozornica nakrcana očekivanim rekvizitima) koje prikazuju raspon od banalnih zabava i nezgoda (žena s brojnim rekvizitima jedva uspijeva održati ravnotežu) do smrti (koja graniči s komičnim) temelji se na oponašanju mogućih situacija za koje, moram priznati, ne vidim ni povoda ni opravdanja. Predstava koja je, sudeći prema izboru sudionika, trebala biti  plesna, ostala je na pola puta između dramske i tjelesne jer iako se temelji na pokretu tvoreći dopadljive prizore (poput onog od povjetarca do „vjetrušine“) i zabavne verbalne istupe, ostaje nedorečena. Posebno me iznenadila  kostimografija (Mia Popovska, David Morhan) jer nije ni funkcionalna ni dopadljiva (a morala bi biti barem jedno od toga dvoga). Bojim se da se ipak  nije obistinila najava iz programa „da svaki detalj postane prilika  za plesno-dramsko oblikovanje“.

Za razliku od Tetara &TD, Zagrebački plesni centar najčešće jest mjesto plesnih izvedbi, iako je predstava Beskonačna  frekvencija nazvana plesnim koncertom (11.9., Društvo Slovenski tolkalni projekt, KUD Cortesia i Pan-Adria) zbog ravnopravnosti sviračkog i plesnog udjela. Uz svirku sjajnih  udaraljkaša (Matevž Bajde, Tomaž Lojen, Franci Krevh, Luka Jahn k.g) iz Slovenskog tolkalnog projekta zaplesali su Charlie Brittain, Milan Tomašik i Endi Schrotter u koreografiji prve dvojice. Žustri i energični, puni poleta ali i opreza, trojica plesača dočaravaju životnu borbu izmjenjujući napetost i spokoj, dok udaraljkaši, bilo da intenzivno bubnjaju ili gudalima „obrađuju“ ksilofon, pokazuju neiscrpnu energiju izvodeći  glazbu (Franc Krevh, Ištvan Marta, Eliot Cole) koja ispunjava svaki kutak. Valja napomenuti da je izvedba u ZPC-u bila premijera nakon koje slijede nastupi u Rijeci, Sloveniji i Italiji, te u Svetvinčentu idućeg ljeta.

Koreografkinja Petra Hrašćaneci dramaturg Saša Božić autori su predstave Kolo koja okuplja glumce (Livio Badurina, Nikša Butijer, Jelena Miholjević), plesače suvremenog plesa (Ema Crnić, Una Štalcar Furač, Šimun Stankov) i članice Ansambla narodnih plesova i pjesama Hrvatske – Lado (Ana Drobina, Klara Kašnar) i upravo raznolikost njihovih pristupa folkloru stvara zanimljivu i zabavnu predstavu (13.9., ZPC i De Facto) koja živi već gotovo dvije godine. Koliko su tradicionalni plesovi i običaji danas istinski živi izvan prigodnih situacija (festivala i gostovanja) i znanstvenih krugova teško je naprečac reći, ali činjenica da nam prilikom izvođenja nekih  scena „pobjegne“ smijeh, možda puno govori. Spoj (različitih) plesačkih umijeća i glumačkog komentara balansira na granici između nevjerice i povlađivanja jer je neupitno da svatko od izvođača uvelike unosi  svoj umjetnički naboj i svjetonazor u propitivanje odabrane teme.  

Najnovija predstava koreografkinje Petre Hrašćanec i dramaturga Saše Božića Horizont (25.9., ZPC, De Facto i 21:21) uključuje također plesača Luku Švajdu, a nastavlja umjetničko istraživanje započeto  2017. projektom Kompas.  Tegobnim korakom Hrašćanec i Švajda uz glazbu Hahna Rowea mjere prostor koji ih plaši i zbunjuje pa se oni grčevito hvataju jedno za drugo. Prema programu „predstava istražuje mitove i obrede povezane s pustinjom...“ što ja, moram priznati, nisam baš prepoznala.

Predstava u čijem se naslovu izravno spominje mit jest Igra s mitom koreografa Aleksandra Saše Ilića (27.9., Kazalište Kamenjak, Zagrebačka plesna radionica i ZPC). Prema najavi ovaj se plesni projekt temelji na drugom djelu (Mladi Josip) teatrologije Thomasa Manna Josip i njegova braća, a nastala je u rezidencijalnom  programu (18.-27.9., ZPC) prema ideji Teodore Sujić i u suradnji s Institutom za umetničku igru u Beogradu. Pet plesačica obijeljenih lica (Katarina Ilijašević, Natlija Trifunović, Lara Frgačić, Silvija Musić, Dora Šesto) odjevene u trikoe kroz koje se naziru tijela i s visokim bijelim tuljcima na glavama (Katarina Radošević Galić, Snežana Arnautović Stjepanović) uz sugestivnu glazbu (muzički suradnici Georg Draušnik i Stefan Petrović) dočaravaju mitske likove koje možemo iščitati na različite načine. Čak i ako ne poznajemo biblijsku priču ili Mannovu inačicu o Josipu, ne možemo se oduprijeti magiji pokreta, svjetala i zvuka. Izmjena svečanosti i ironije stvara čudesnu atmosferu, a misao o čitanju ovog romana njemačkog nobelovca postaje imperativ.

Posljednja predstava zbog kojih je Zagrebački plesni centra ovog rujna postao mjesto mojih pohoda je predstava Portreti u koreografiji Alaeksandre Janeve Imfeld (28.9., ZPC i Zadarski plesni ansambl) u kojoj se pet plesačica (Filipa Bavčević, Koraljka Begović, Paricia Gospić, Nataša Kustura, Josipa Štulić) bavi propitivanjem individualnog i grupnog slijedom napisa u programu: „Pet različitih portreta nepredvidljivo se poigrava s vremenom, stapajući se u zajedničke slike, iz kojih se u (ne)određenom ritmu izdvajaju individualni portreti kojima izvođačice ističu vlastiti značaj i interpretaciju u prvi plan“. Šteta da izvrsnu glazbu Mire Manojlovića ne prati uzbudljivija koreografija, jer ma koliko svjetlucali kostimi i pozadinski paravan (autorski tim), a plesačice davale sve od sebe (uključivši efektnu igru kosama),  predstava zapravo nije bila  naročito inspirativna.

I  napokon, što je meni donio plesni rujan? Koncert odličnih   udaraljkaša, zabavnu interpretaciju folklora i dopadljiv prikaz mita – više od očekivanog, manje od željenog.