ZKL: "TRI PRAŠČIĆA"
Praščići građevinari
Predstava 'Tri praščića' svojim je šarenilom i zgodnim tekstom mogla biti dopadljiva i mudra, ali je to izostalo zahvaljujući neshvatljivom šlamperaju
Objavljeno: 10.18.2021 10:57:27 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Tri praščića" / Ines Novković

 

Kolikogod bajke bile u domeni fantastike – životinje govore, vremenski su razmaci nerealni, a zbivanja nemoguća – svaku prati neka realistična zakonitost i svaka šalje prikrivenu ili jasnu poruku. Tako, na primjer, priča o tri praščića koji grade svoje kućice od raznih materijala i ovisno o sklonostima troše na to manje ili više vremena dobivajući za uzvrat kratkotrajnu ili trajnu građevinu koja će ih zaštiti od moguće opasnosti, govori o ustrajnosti i marljivosti. U nekim varijantama ova priča počinje s majkom koja šalje svoju djecu u svijet kako bi se osamostalili, usput ih upozoravajući na moguću opasnost (simbolizira je opaki gladni vuk) i zbog koje moraju sagraditi kuće koje će ih zaštiti. Najzanimljiviji dio priče je potraga  gladnog vuka za praščićima i njegovo snažno puhanje kojim uspijeva srušiti kućice od slame i drveta, ali ostaje nemoćan pred kućom od cigala, pa se sadržaj fokusira na taj dio.

U okrutnijim inačicama vuk uspijeva pojesti dva praščića čije je kućice otpuhnuo, no većinom se oni ipak uspijevaju spasiti utrčavši u ciglenu kuću najstarijeg brata. Neke priče prate različite smicalice kojima vuk nagovora praščiće da mu otvore vrata (nalik vuku u priči o sedam kozlića; dokaz da vuk dlaku mijenja ali ne i ćud!), no obično završava ulaskom vuka kroz dimnjak u ciglenu kuću i njegovim padom u lonac s vrelom  vodom (pa se skuha ili, što je  češće, pobjegne kroz dimnjak). Bez obzira na varijacije u uvodnom i završnom djelu priče, nepromjenjive su same gradnje kuća od slame, drveta i cigala,  odnosno poruka i pouka da ne valja tratiti vrijeme na igru i zabavu nego su trajne vrijednosti predan i ozbiljan rad (što očito čovjek odrastanjem zaboravlja). Priča o tri praščića doživjela je brojna uprizorenja i ekranizacije pa sam skoro sigurna da mnogi znaju pjesmicu Tko se boji vuka još (Who is afraid of big bad wolf?) iz Disneyeve produkcije (1933.).

U najnovijoj predstavi Tri praščića Zagrebačkog kazališta lutaka u režiji Lea Katunarića, tekst je napisala Ana Tonković Dolenčić unoseći u poznati predložak zanimljive preinake (osvrt na pretpremijeru 9.9.2021.). Iako svjesna dječje  potrebe za samostalnošću, mama (Ana Herceg) strepi zbog opasnosti koje vrebaju na njezinu djecu „u velikom svijetu“ i da  bi se uvjerila u njihovu snalažljivost, sa susjedom Špeksom (Boris Mirković) inscenira opasnost u vidu opakog, uvijek gladnog vuka. Kako bi pribavili vuka, njih se dvoje obraćaju za pomoć publici i iz gledališta izlazi gospodin Željko Vukić  zvanog Vuk (Mario Mirković), spreman maskirati se u vuka i takav, zbog pedagoških razloga, strašiti praščiće. Dakle, on će  nastojati otpuhnuti kućice, dok će skandiranjem „vuk, vuk, vuk“  publika podržavati njegove napore. Nakon svake akcije (otpuhivanje kućica) vuk podsjeća djecu da je on striček Vukić i na taj način ublažava ulogu zlog vuka, a da pri tome ne mijenja duh priče. Možda je pomalo upitna uporaba  kajkavskog narječja (jer lokalizira situaciju), ali svakako smeta  nejednaka glasnoća (u ZKL-u praktički tradicionalna) govorenih i (snimljenih) pjevanih dijelova (kojih ima puno), koliko god  glazba bila dopadljiva (Mario Mirković).

Scenograf David Peroš Bonnot pozornicu je pretrpao „krajolikom“ (jabuke su se, valjda zbog  gravitacije, uporno kotrljale uokolo), ali su mu sve tri kućice ispale vrlo zgodno (osobito slamnata, dok  cigle čak mogu ugristi). Oblikovateljica lutaka Ana Sekulić sve je praščiće (i odrasle prasce) osmislila kao zjevalice i tako omogućila vezu između usta i glasa (što je većinom dobro funkcioniralo: Ivan Bošnjak / Buco,  Adam Skendžić / Braco, Anđelko Petric / Branimir; raspored praščića je od graditelja slamnate do ciglene kućice). Međutim, praseći udovi, posebno „nožice“, nisu dobro prilagođeni (djeluju kao viseći izdanci), pa je „oživljavanje“  pojedinog lika, umjesto suptilnih pomaka, svedeno na  mahanje lutkom ili njezinim okretanjem.

Nakon toliko dostupnih odlično animiranih lutkarskih predstava (koje su recimo gostovale na PIF-u ) upravo je nevjerojatno da profesionalni glumci animiraju povjerene im lutke kao da industrijskom (kupovnom) igračkom pokušavaju začuditi  dijete koje planiraju nahraniti pa ga moraju natjerati da otvori usta…. I ja sam otvorila usta, ali ne od čuda nego jer sam ostala zatečena (za neke glumce pouzdano znam da  su završili studij glume i lutkarstva).

Ipak je jedna lutka, zapravo maska, ispala odlično, a to je glava vuka: veselih je boja i složena od „običnih“ predmeta (na primjer, kvačice su očnjaci, a  jabuke oči) te istovremeno podsjeća na vuka (uz trbuh kao simbol proždrljive zvijeri) i na činjenicu da se radi o preodjevenom čovjeku. Budući da je vuk zapravo gospodin Vukić, on prilikom puhanja u kućice skida  masku (jer prelazi iz uloge u „stvarni“ lik), a svoju čovječnost  dokazuje tjelesnim nezgodama koje se svakome mogu  dogoditi prilikom naprezanja.

Ukratko, predstava je svojim šarenilom i zgodnim tekstom  mogla biti dopadljiva i mudra, ali je to izostalo zahvaljujući  neshvatljivom „šlamperaju“.