GD HISTRION: "STOKA SITNOG ZUBA"
Teško je nadmašiti stvarnost
Šteta da se Nino Škrabe nije ozbiljnije pozabavio odabranom temom, jer je sa svojim iskustvom mogao napisati izvrsnu političku satiru. Ovako smo dobili osrednju komediju
Objavljeno: 9.29.2021 11:19:57 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Stoka sitnog zuba" / Ines Novković

 

Često čujemo da je u Zagrebu ljeti puno kulturnih priredbi, no ta se tvrdnja može primijeniti uglavnom na mjesec srpanj: u kolovozu su one usputne, a rujan ionako nitko ne svrstava u ljeto. Međutim, ipak postoji kazališna predstava koja igra gotovo neprekidno dva udarna ljetna mjeseca (pet dana u tjednu) na Ljetnoj pozornici Opatovina i to u programu 36. Zagrebačkog histrionskog ljeta (7.7.-4. 9. 2021.). Radi se o komediji (čak satiri) Stoka sitnog zuba komediografa Nine Škrabea u režiji Zorana Mužića, već pomalo kućnih autora Glumačke družine Histrion (14.7.).

Škrabe je nekadašnji član zaigranog spisateljskog trojca Mujičić-Senker-Škrabe i jedini od njih čiji se (naručeni) dramski komadi redovito igraju. Budući da često piše za Glumačku družini Histrion, posjetitelji Opatovine ga dobro poznaju (prije dvije godine gledali su Mužićevu režiju predstave Fine strine s Opatovine koju je Škrabe napisao inspiriran Kesserlingovom komedijom Arsen i stare čipke).

U naslovu Stoka sitnog zuba sudionici (i poznavaoci) suvremene hrvatske povijesti prepoznaju uvredljivu opasku hrvatskog lidera o neistomišljenicima iz čega se može naslutiti  da je Škrabe svoje junake našao „na dohvat oka“: nemoralne  i pohlepne funkcionare, kriminalu sklone moćnike i besramne moćnice. Doduše, pronalazi Škrabe i njihovu protutežu, mlade i još uvijek čestite pojedince sklone idealizmu. Našalila bih se primjedbom da je Škrabe za potrebe svojeg teksta samo trebao popisati događaje koje svakodnevno susreće i izdvojiti   najslikovitije jer da je uzeo sve zanimljive, predstava bi trajala valjda do zore (i ovako je malo preduga).

Komedija kroz niz epizoda prikazuje političare (vlast i takozvanu opoziciju) koji su međusobno podijelili funkcije i plaće, a čine ih predstavnici „desnog bloka“ Martin (Damir Lončar) i Domagojka Kukučka (Sanja Marin) i predstavnici „lijevog bloka“, bračni par Kuzma (Davor Svedružić) i Anđelka  Lokica (Vanda Winter) uz pridruženog „kućnog prijatelja“, kockara i ženskara odvjetnika Benedikta Flekovića (Zlatko Ožbolt). Jedini iskreni opozicionar je mladi školski ravnatelj Leon Bedić (Borna Galinović) i bez pravog političkog uvjerenja ali u njega zaljubljena gradonačelnikova kći Višnja Kukučka (Lara Nekić).

Tri komične uloge Tomislava Martića pokrivaju lokalnu (Rezika Čižmešija, Jure Zovko) i globalnu (Arvydas Paulauskas) razinu, omogućujući mu pretjerivanje što je on obilato iskoristio. Ognjen Milovanović (Danijel Delišimunović, kodnog imena „uskok“ ) kao tobožnji prijatelj, a zapravo istražitelj korupcije, ključni je pokretač kažnjavanja političkih kriminalaca (čije su kazne, u skladu sa stvarnošću, gotovo simbolične; gledatelji boljeg pamćenja lako će prepoznati da ih Škrabe nije izmislio!). Upravo njegovom pojavom počinje malo živahniji dio predstave, pa kako on svojeg „uskoka“  oblikuje logično i bez pretjerivanja, taj je dio predstave doista dopadljiv. Jer,iako su epizode u početku zanimljive i zabavne, brojnošću i dramaturškom nepovezanošću ostaju na istim, prvotnim premisama (kvantiteta ne prelazi u kvalitetu). Uz to su likovi uglavnom plošni, pa su glumci malo što mogli učiniti:  povremena pojačana tjelesna aktivnost (vožnja biciklom, tuča dviju žena, hodanje stubištem Prišlinove kule, navaljivanje „uspaljenice“ na mladića ) ili pjevanje lascivnih bećaraca ništa suštinski ne mijenja. Monotono ostaje monotono ma koliko šutjeli o tome (da parafraziram poznatu reklamu).

Iako u predstavi igraju dobri glumci, njihova gluma je ostala nedorečena (čak i kada su preglasni) s izuzecima već spomenutog Milovanovića i uvijek zabavnog Svedružića.  Meni se, na primjer, jako svidjela scena u kojoj Svedružić i Winter „rješavaju“ svoj privatni odnos za vrijeme sastanka Gradske uprave jer se zbiva poluglasno i u slutnjama… Budući da se o prekrasnom ambijentu Opatovine nema što novo reći, samo podsjećam da je kostimografkinja Elvira Ulip bila, kao i uvijek, pouzdana.

Šteta da se Škrabe nije ozbiljnije pozabavio odabranom temom, jer je sa svojim iskustvom mogao napisati izvrsnu političku satiru. Ovako smo dobili osrednju komediju.