Tvrdnje o obitelji kao temeljnoj jedinici (ćeliji) društva javljaju se podjednako u predavanjima vjerskih i marksističkih predavača, a iskustvo pokazuje da se zbivanja u toj mikro zajednici mogu prepoznati na razini cijeloga društva. Na toj se premisi temelji drama Skupština španjolske dramatičarke Cristine Clemente (Consell familiar, u prijevodu Obiteljsko vijeće, 2013.) u režiji Ivana Plazibata i izvedbi Gradskog pozorišta „Jazavac“, Banja Luka (Bosna i Hercegovina) koja je gostovala na 45. Danima satire Fadila Hadžića (SK Kerempuh, Zagreb, 17.6.2021.).
Dramaturginja i autorica adaptacije Ivana Stjepanović prikazuje četveročlanu (standardnu) obitelj (otac Branko – Aleksandar Stojković, majka Žana – Nataša Ivančević, kći Ana – Anja Ilić, sin Nemanja – Senad Milanović) uz pridruženog kćerinog momka Maksa iz Njemačke (Marko Nedeljković) kao model izborne politike: postoji predsjednik Skupštine, odnosno Obiteljskog vijeća, koji prema postojećem zakonu (napisanom nakon vjenčanja Branka i Žane) vlada ovom malom zajednicom. Na čelnoj se poziciji izmjenjuju otac i majka, ali u trenutku Anine pobune uzrokovane upornim odugovlačenjem preuređenja njezine sobe, ona zahtjeva da se ona i brat uključe u izborni proces. Pri održavanju predizbornih skupova oni izgovaraju seriju dobro nam znanih predizbornih floskula i kako je svatko glasao za sebe, nema konačnog pobjednika. Tada uključe Maksa (iako on ništa ne razumije) i Ana s dva glasa postaje predsjednica…
Pozivajući se na „zdravi razum“ Ana očekuje da će svatko doprinositi općem boljitku što se ubrzo pokazuje kao iluzija i umjesto obiteljskog sklada dolazi do općeg rasula. Budući da svatko od članova obitelji gleda isključivo osobne i ne mari za zajedničke interese, posuđuju novac od Maksa (kao došljak iz EU on im ulijeva sigurnost). No, jednoga ih dana on podsjeti na njihove dugove (u međuvremenu je naučio srpski) i preuzima vlast nad stanom, domaćinstvom i njima samima. I dok se publika na sve to hihotala, na pozornici se odvijalo ono što odbijamo vidjeti u vlastitoj sredini (ma kako blizu bilo) i zato je ova predstava, usprkos manjkavosti u tempu i nepotrebnim glazbenim (Petar Bilbija) i plesnim dodacima, silno aktualna i – poučna. Ono što obitelj doživljava u malom stanu (scenografija i kostimografija Dragana Purković Macan) doživljavamo svi mi (mali i zaigrani) u svojim državama, obitavalištima i na radnim mjestima . Očito nismo svjesni da postajemo roblje koje je zbog malo komfora spremno odustati od temeljnih ljudskih prava. Ali, tko voli, neka izvoli. Sjećate se one Gogoljeve: „Kome se smijete? Sebi se smijete!“