SK KEREMPUH: "TEORIJA ZAVJERE"
Irski paprikaš na kazališni način
Sigurna sam da će se ova i ovakva predstava nekome svidjeti, ali meni je doista zagonetno kako se uprizorenjem duhovita nakana preobratila u nešto, što bih, ponesena kajkavskom slikovitošću, opisala kao 'puno larme a za ništ'
Objavljeno: 5.17.2021 1:26:44 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Teorija zavjere" / SK Kerempuh

 

„Učinilo nam se da je to izvanredna ideja. George je sakupio drva i naložio vatru, a Harris i ja bacili smo se na guljenje krumpira. (…) George je izjavio da je apsurdno praviti irski paprikaš od četiri krumpira, pa smo oprali još pet-šest komada i ubacili ih u lonac neoguljene. Stavili smo u lonac i glavicu kelja i priličnu količinu graška. George je sve to izmiješao, a onda rekao da u loncu ima još dosta mjesta, pa smo pretražili obje košare i pokupili sve ostatke i kojekakve sitnice, i ubacili ih u paprikaš. Ostalo nam je pola pite sa svinjetinom, a našli smo i komad slane kuhane slanine, pa je i to otišlo u lonac. Zatim je George pronašao pola konzerve lososa i dodao sadržaj ostalim sastojcima. Rekao je da upravo u tome leži prednost irskog paprikaša kao jela – čovjek se oslobodi svih viškova. Izvukao je i nekoliko polupanih jaja i ubacio ih u lonac. Od njih će umak biti gušći, rekao je. Zaboravio sam već što smo sve ubacili u taj paprikaš, znam samo da smo iskoristili sve ostatke. Na kraju je, sjećam se, Montmorency, koji je s velikim zanimanjem pratio proceduru, odlutao nekamo, držeći se vrlo ozbiljno i zamišljeno, i nakon nekoliko minuta vratio se noseći u zubima mrtvog vodenog štakora, očigledno kao svoj prilog večeri. Je li to uradio iz sarkazma ili u iskrenom nastojanju da pomogne, ne bih znao reći.“ (Jerome K. Jerome, Tri čovjeka u čamcu, a o psu da se i ne govori, preveo Nikola Kršić, „Znanje“, 1980.).

Ovaj ulomak iz poznatog humorističkog romana o trojici prijatelja (i njihovu psu) na izletu duž rijeke Temze nametnuo mi se kao preslika predstave Teorija zavjere nastale u suradnji dvojice mladih dramaturga, Filipa Jurjevića i Marina Lisjaka, s redateljicom Marinom Pejnović u Satiričkom kazalištu Kerempuh u Zagrebu (16.4.2021.). Jednostavan i znakovit naslov pokriva brojne teme koje povezuju – oni. Naime, „oni“ nas varaju i zaluđuju kontroverznim informacijama, „oni“ nam nameću pogled na svijet, „oni“ nam se uvlače u život… Doduše, ukoliko niste dio internetskog svijeta, ne marite za društvene mreže, ne čitate novine i imate prekidač slike i zvuka na svojim prijemnicima, teško vas mogu zaskočiti. Budući da je svatko od nas ipak na neki način dostupan širiteljima informacija, njihova  agresivnosti postaje problem, posebno zato što se pojedinac teško može odlučiti  kome vjerovati. Tko govori istinu? Tko  izmišlja?  Znanstvenici? Svećenici? Političari? Postoji krasna izreka: „Prevariš li me prvi put, sram te bilo; prevariš li me drugi put, sram me bilo.“ Budući da vrlo mali broj primatelja povezuje ili filtrira primljene informacije, bez većih poteškoća može ih se uvjeriti u posve apsurdne tvrdnje.

Pri osmišljavanju ove kazališne predstave autorima se metoda  sama nametnula: „U prvi nam se plan pri istraživanju materijala nametnuo Internet – prirodni ambijent  informacijskog šuma u kojem se sve teže orijentirati i koji se relativno nekontrolirano ulančava. On je za sobom povukao par strukturnih principa: kolaž i dokumentarizam.“ (Jurjević, Lisjak). Ne mareći previše za prioritete, dramaturzi su obradili  sve što ih je zagolicalo: mrežu 5G, društvenu ulogu žena (feminizam, matrijarhat, nasilje nad ženama),“šopanje“ reklamama, kriminalnu akciju političarke Josipe Rimac (prema Anti Tomiću „kriminal iz obnovljivih izvora“), odnos prema cijepljenju i tako dalje, sve na sličan način. Puno nabacanih ideja i odabranih, prepisanih činjenica tehnički odgovara (najavljenom) kolažu, ali svrha kolaža nije slaganje komadićaka, već dobivanje suvisle slike. Meni se čini (naglašavam: meni se čini) da nam ova predstava to nije ponudila.

Dakle, imamo  četiri lika koji su naizmjence korisnici i sudionici internetskih vijesti (što se manifestira njihovom odjećom koja se mijenja iz donjeg rublja u šašave kostime – Vedrana Rapić) u koordinaciji nervoznog „diktatora“, dok  video u pozadini (Deni Ključarić) podupire ponuđeni sadržaj. Glavni scenografski element su stolice (Marina Pejnović), glazba (Josip Maršić) se uklapa u opću sliku, a scenski pokret (Pravdan Devlahović) ne daje novu kvalitetu. Predvodnik  spomenute grupe je Dražen Čuček koji svojim nastupom  ostaje na tragu prijašnjih uloga u predstavama Opet on (On) i Pukovnik Ptica (Fetisov) pa se pitam kamo je iščeznuo njegov  glumački spiritus movens. Linda Begonja na već viđeni način  prezentira agresivnu ženu (koja ipak zaglavi glave prekrivene vrećicom) što mi djeluje pomalo neobično jer sam navikla na njezine „pomaknute“ kreacije. Također teško mogu razumjeti zašto su Josip Brakus, Matija Šakoronja i Bernard Tomić (abecednim redom), trojica krasnih mladih darovitih glumaca, u svojim ulogama svedeni na pijune?! Sadržajno predstava djeluje zbrkano, pa iako je naoko dinamična, ubrzo postaje monotona, čak naporna.

Sigurna sam da će se ova i ovakva predstava nekome svidjeti, ali meni je doista zagonetno kako se uprizorenjem duhovita nakana preobratila u nešto, što bih, ponesena kajkavskom slikovitošću, opisala kao: „puno larme a za ništ“.