KAZALIŠTE KNAP (U VIDRI): "PAR NEPAR"
Sova i mačkica
Iako je Boris Kovačević poznat po svojim nenametljivim, no preciznim režijama, u ovoj se predstavi sve nekako razlilo: niti su dijalozi bili zabavni, niti su protagonisti bili uvjerljivi
Objavljeno: 1.8.2021 12:32:42 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Par nepar" / Vladimira Spindler

 

Američki dramatičar, scenarist i producent Wilton „Bill“ Manhoff (1919.-1974.) bio je poznat po brojnim televizijskim serijama, no ipak je njegova komedija „The Owl and the Pussycat“ (Sova i mačkica) stekla kazališnu (1964.), a potom  filmsku (1970.) popularnost. Radi se o slučajnom susretu i  neplaniranom daljnjem zajedničkom životu dvoje posve nekompatibilnih ljudi, pisca Felixa i glumice Doris. Spomenute profesije su tek njihove nerealizirane želje jer u stvarnosti on prodaje knjige, a ona se bavi prostitucijom.

Za repertoar zagrebačkog KNAP-a (predstave se privremeno igraju  u kazalištu „Vidra“) redatelj Boris Kovačević je preveo (i adaptirao) spomenutu komediju, preimenovavši je u „Par nepar“ (9.10.2020., osvrt  na izvedbu 16.10.). Sada se  oni zovu Biba (Tena Pataky) i Patrik (Vedran Komerički), mjesto zbivanja je njegov stan u zagrebačkoj četvrti Knežiji, on radi u knjižnici, a ona tragajući za „umjetničkim“ prezimenom „vršlja“ po hrvatskoj književnosti – zgodno, ali ne i nužno.

Njihovo razgolićavanje nastupa zahvaljujući rastu uzajamnog povjerenja i bliskosti, ali moram priznati da sam očekivala više od teksta kojeg predstavljaju kao „uspješnicu“. Simpatična je scena njihovog zajedničkog pisanja oproštajnog pisma, poneka replika ili neočekivani zaokret, ali općenito mi je protok zbivanja bio više monoton nego zabavan. Jer, prikrivanje pravog identiteta i nevoljko priznavanje vlastitog poraza mogu, usprkos gorčine, biti komični… Osobito kada imamo dva oprečno profilirana lika: profinjenog muškarca sklonog umjetnosti i priprostu djevojku sklonu životnim  užicima.

Prilično razvedena scenografija (Valentina Crnković) širi se  cijelom pozornicom i pomalo zbunjuje svojom količinom jer se radi o samačkom stanu. Što se tiče odjeće (Valentina Crnković), čini mi se pomalo nelogičnim da je on pomalo „dronjavo“ odjeven (iako ima stalne prihode), dok ona mijenja haljine, mada se više ne bavi prostitucijom (pa mora paziti na novac). Odabir glazbe (Vlatko Panić) prilično sugestivno prikazuje njihovu različitu obrazovnu podlogu.

Kovačević je poznat po svojim nenametljivim, no preciznim režijama, ali se u ovoj predstavi sve nekako „razlilo“: niti su dijalozi bili zabavni, niti su protagonisti bili uvjerljivi… Iako su različitih društvenih statusa, dijalozi su pisani za dva ravnopravna lika i prilično je očekivano da će oni vremenom promijeniti svoja stajališta.  

Vedran Komerički svojem je Patriku (zapravo Pašku) udahnuo život jer kako se razvijao odnos prema Bibi, tako je Patrik mijenjao pristup, postajući prilagodljiviji i spremniji za kompromise. Biba je, budući da je prirodnija, trebala intenzivnije doživljavati promjene, ali to se u  glumi Tene Pataky ne nazire. Doduše, radi se o vrlo mladoj glumici (1995.), ali ne pruža li to  veću mogućnost za njezino usmjeravanje?!

Silno mi je žao da u predstavi „Par nepar“ ne nalazim očekivanu tekstualnu, redateljsku i izvedbenu razinu. Ili je možda razlog u očima promatrača?