Nakon četiri režije talijanskih opera, dvije Puccinijeve („Triptih“, 2008. i „La Boheme“, 2009.) i dvije Verdijeve („Falstaff“,2009. i  „Trubadur“ 2019.), francuski operni redatelj Arnoud Bernard (1966.) je na pozornici zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta uprizorio operu Georgesa Bizeta (1838.-1875.) „Carmen“ pod ravnanjem Marcella Mottadellija (23.10.2020.). U najavama se o predstavi govorilo kao o drugačijoj od dosadašnjih, preciznije „primjerenoj sadašnjem vremenu“. Umjesto da se bavim očiglednim promjenama (micanje  dječjeg zbora, manji orkestar, izostanak plesnih nastupa, prazna scena, tamna odjeća), koje su za mene manje radikalne od onih u izvedbi 2007., analizirati ću učinak  viđenog  (27.10. 2020.).

Nije zanemarivo da Prosper Merimé (1803.-1870.) svoju  romantičnu novelu „Carmen“ (prema čijem su trećem djelu  Henry Meilhac i Ludovic Halevy napisali libreto) smješta u Andaluziju među temperamentne ljude (vojnike, radnice i krijumčare) jer u takvom su okruženju strasti djelotvornije...  Don Jose, sluđen ljubavlju prema lijepoj i svojeglavoj Ciganki (gatari i krijumčarki) Carmen, napušta svoj vojni poziv, odriče se poštenog života i pridružuje se krijumčarima („Ja sam zbog tebe / svoju dušu izgubio, / da bi ti otišla, bestidnice,/ u njegov zagrljaj i meni se smijala!“). Nakon kratkotrajne ljubavne radosti, Jose shvaća da je ženi zbog koje je upropastio svoj život bio tek kratkotrajna zabava i u bijesu je ubija. U „normalnom“ životu, njemu bi pristajala seoska djevojka Micaela, pristojna mlada žena i glasnica njegove majke (koju su libretisti uvrstili u operu kao protutežu  demonskoj Carmen), ali silina Joseove strasti prema Carmen u potpunosti „briše“ njezinu nazočnost. Uspješni i zavodljiv toreador Escamillo predstavlja novi ljubavni izazov neobuzdanoj i slobodoljubivoj Carmen jer njoj je važan samo glas njezina srca!

U čuvenoj habaneri (narodni ples kubanskog (Havana) porijekla sličan tangu) na početku opere, Carmen gotovo prijeteći pjeva: „Ljubav je neukrotiva ptica, / koju nitko pripitomiti ne može /(…) Ljubav je cigansko dijete / nikada za zakon nije čula: / Ako me ti ne voliš, a ja volim tebe, / ako te volim, čuvaj se!“. Escamillo kao sudionik koride i Carmen kao dio krijumčarskog klana imaju zajedničku crtu – poigravaju se sa smrću. Možda griješim, ali ako su glavni likovi nekog djela impulzivni ljudi kojima vladaju strasti a ne razum, onda bi se to trebalo, valjda, očitovati u izvedbi.

Mogu prihvatiti ogoljenost pozornice lišene šarenila španjolskog podneblja, ali  za razumijevanje radnje ili ambijenta onda nisu nužne niti crne obične (kavanske) stolice (Bernard) ili na prozirnom zaslonu ispisano ime opere (video? Bernard), već  bi za vjerodostojnost bilo dostatno intenzivnije oblikovanje svjetla (Fiammetta Baldiserri). Kostimi (Carla Galleri) su prilično jednolični i neupadljivi: vojska je odjevena u neodređene, ali prihvatljive uniforme, krijumčari imaju šešire, kofere i kožnate kapute, radnice su u mraku i na brzinu dohvatile odjeću  tamnih boja, Escamillo je u smeđim tonovima, Micaela u dubokoj crnini (!), a Carmen u crvenoj haljini i s najružnijom perikom ikada viđenom. Teško je zamisliti da bi lijepa mlada Ciganka svoju prirodnu crnu kosu obojila kanom kako bi dobila narančastu kreaciju nalik ptičjem gnijezdu. Jasno da se Carmen mora isticati u grupi koja ju okružuje, ali mi se ovakav  modni zahvat ne čini uspješnim. Kao ni završni potez skidanja perike, haljine i šminke kako bi se naznačilo da je ona samo obična žena; ako je to doista tako, onda se trebala potpuno razgolititi, a ne koketirati u crnom negližeu.

Nekoliko skupnih scena je vrlo uspjelo, poput prizora dokonih vojnika ili prikaza arene za koridu, dok je više onih drugih, nepotrebno vulgarnih, poput učestalih prizora spolnog općenja, besmislenog ljubakanja dviju gatara ili čudnog ponašanja krijumčara kada razbacuju drogu i novac. Zašto bi Carmen, osim što je koketna  i neodgovorna, još trebala biti sklona uzimanju narkotika? Nije li dovoljno da ne mari za društvene norme i uvažava vlastite zakone? Njezin glavni „grijeh“ je zadovoljavanje vlastitih želja i nemar prema drugima, ali to nema izravne veze s njezinim porijeklom…

Koliko god se Jelena Kordić, svojom ljupkom pojavom i lijepim glasom, trudila dočarati strastvenu Carmen, to u ovakvoj koncepciji nije baš funkcioniralo: sve je ostalo na razini najave jer se doista ništa ne događa. Tekst koji pjeva ne ilustriraju pokreti, pa tako ne zapleše kao što najavljuje, niti je ozbiljno brine smrt koju vidi u kartama, niti mari za okolne ljude, a ja ne vidim nikakvog opravdanja za takvu odsutnost  „u liku i djelu“ (u Mannheimu je scenski baš lijepo umrla, na primjer). Po mom mišljenju Carmen pripada među najeksplozivnije operne likove, a ni Kordić mi se ne čini jako „stisnuta“, pa se pitam gdje (bolje rečeno, zašto) su se   pogubile emocije?! Istinsku brižnost i nježnost svojim je nastupom prikazala izvanredna Valentina Fijačko Kobić kao Mikaela, pa se tako, osim lijepim glasom, nametnula i određenim iskazivanjem emocija. Gruzijski tenor Miheil Šešaberidze, jedini gostujući pjevač, dao je naslutiti složenost  karaktera svojeg don Josea, za razliku od ostalih likova, uključivši i Escamilla Siniše Hapača. Uz nabrojene soliste, nastupili su još (slijedom uloga) Siniša Štork, Florian Tavić, Marta Schwaiger, Josipa Gvozdanić, Jurica Jurasić Kapun, Tvrtko Stipić i Lovorka Puk Tomić.

U ovako prigušenoj verziji dramatičnih zbivanja, zapravo iznenađuje da don Josea ipak ubije ljubljenu ženu – dosljedno bi bilo da to najavi i slegne ramenima. Ako jake strasti vode smrti, čemu vodi njihov izostanak?