Međunarodni kazališni festival „Mladi levi“ (Mladi lavovi), koji u organizaciji ljubljanskog neprofitnog zavoda „Bunker“, nudi programe mahom nezavisnih i izvaninstitucijskih kazališnih skupina, čije se izvedbe mogu vidjeti u ne-kazališnim prostorima (uvjetno govoreći), ove je godine navršio dvadeset godina postojanja i njegova 21. verzija trajala je od 24.8.-1.9.2018.

Prema riječima jedne od izbornica Festivala, direktorice „Bunkera“ Nevenke Koprivšek, ovogodišnje odabrane predstave variraju „između osobnog i općeg, intimnog i javnog“, što djelomično prepoznajem u svojevrsnom  ponašanju publike prema izvedbama, na tragu između sudioništva i svjedočanstva.

Moj prvi susret s predstavama na Festivalu „Mladi levi“ počeo je na najbolji mogući način (28.8.2018.) gledanjem engleske verzije predstave „Heroj 2.0 – predstava svih predstava“  glumaca Uroša Kaurina (1985.) i Vite Weisa (1986.) u dramaturškoj obradi Katarine Stegnar i koprodukciji mariborskog „Momenta“ i ljubljanskog Zavoda En-Knap. Prije samog opisa i komentara predstave (koja predstavlja svojevrsnu inačicu odnosno materijal preostao od njihove prethodne uspješnice „Heroj 1.0“) želim navesti dvije misli vodilje ove predstave: „Ako ne misliš da si najbolji glumac, nemoj glumiti. Ako ne misliš  da radiš najbolju predstavu, nemoj je raditi“.

Nakon što nas, odjeveni u lijepa crna odijela, puste u dvoranu i čekićima razbiju kameru i mobitel, pojave se potpuno razodjeveni jer za nastup im trebaju samo tekst, glas, pozornica i publika – pa je posljedično tome sve drugo suvišno – uključujući i odjeću. I onda počinje jedna od najšarmantnijih izvedbi koje sam gledala u posljednje vrijeme: uzajamno komentiraju diplomske radove, raspravljaju o suštini kazališta, prisjećaju se dramskih uloga iz mariborskih gimnazijskih dana, željenih i propuštenih uloga, opisuju glumačke procese kroz koje su prolazili kao i vlastite kazališne statuse, puštaju dim radi „teatralnosti“, glume ulogu nazvanu „ja“ na najrazličitije načine... Pri tome između njih struji iskrena ljudska simpatija (banalno rečeno - prijateljstvo) i uzajamna glumačka podrška – nerijetko se od srca nasmiju (zajedno s nama, kojima su pojedine akcije ipak neočekivane, valjda?!), vješto nas dovodeći u nedoumicu o tome gdje prestaje fikcija i počinje stvarnost (i fikcija je nekome nekada bila ili će biti stvarnost!).

Šarmantni, odlično uigrani, nesputani (ne steže ih nikakav kostim!), duhoviti i posvećeni užitku igre, Uroš Kaurin i Vito Weis istinski su mamac kako kazališnim sladokuscima, tako i kazališnim debitantima jer oni  ne glume „heroje“, oni to jesu. Nadam se da  ću ih imati prilike ponovo gledati (recimo slovensku verziju), jer sam sasvim sigurna (očito se svaka izvedba razlikuje) da ću im se ponovo veseliti . A možda vremenom i oni meni, pa ću kad – tad postati njihov Ljubo (idealan gledatelj: „There is no fear, when Ljubo is here“).