KAMERNI TEATAR 55 U GAVELLI: "MIRNA BOSNA"
„Kada smo fino, mirno, siromašno živjeli...“
Duhovit tekst, ispunjen specifičnim i dragim nam 'bosanskim' humorom, uglavnom dopadljivo glumački interpretiran, nije baš najbolje režiran – nagli mrakovi kao prijelazi, predugi monolozi i slaganje 'štoseva' snizuje dramsku tenziju pa dvosatna predstava pred kraj postaje poprilično monotona
Objavljeno: 26.4.2018. 3:32:04
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Mirna Bosna" / Kamerni teatar 55

Gostovanje „Kamernog teatra 55“ iz Sarajeva u zagrebačkom Dramskom kazalištu „Gavella“ (9.4.2018.) s predstavom „Mirna BosnaBorisa Lalića u režiji Saše Peševskog (4.3.2017.) svojevrsna je prethodnica izvedbi ove predstave na ovogodišnjim Marulićevim danima u Splitu.

Mladi sarajevski pisac Boris Lalić (nenalaziva godina rođenja, ali izgleda da mu je manje od trideset) u svojim je intervjuima (na nezaobilanom  YouTubeu) prikazan kako svoje priče zapisuje penkalom (kemijskom olovkom) u bilježnicu (s crtama), sam ih izdaje (Elektro mačkica roto press) i osobno  prodaje (na ulici, najradije ispred Akademije likovne umjetnosti po 10 konvertibilnih maraka). Pri tome vrlo razumno prikazuje svoje viđenje svakodnevne situacije i potrebu da kroz humorističko ozračje („ironija, ne satira“) opiše, podsjeti i upozori („malo da boli“) na život koji živi on i svi oko njega. A taj život, ma koliko bio vezan uz susjednu državu, živimo i mi, pa tako vrlo dobro razumijemo život obitelji Solić i Aleksić u Lalićevom dramskom prvijencu „Mirna Bosna“ (opisan kao bosanskohercegovačka komedija preživljavanja).

Izraz „mirna Bosna“ poštapalica je i na našem govornom području, a vrlo duhovito objašnjenje našla sam na portalu „Vukajlija – rečnik slenga“: „Izraz koji koristimo za opis dobre, povoljne situacije, bez problema. Nikada se ne koristi za stvarnu situaciju u Bosni, jer jednostavno nije tako.“

Ukratko, na rubu preživljavanja brat Rizo (Feđa Štukan) i sestra Šapka Solić (Vanesa Glođo) sa susjedima sestrom Aleksom (Gordana Boban) i njezinim hendikepiranim bratom Bokijem Aleksićem (Davor Golubović) odlučuju poduzeti nešto kako bi poboljšali svoje životne uvjete (da više ne moraju jesti kalju s pilećim vratovima i dodatkom kokošjih nožica). Budući da Rizo ne uspijeva naći zaposlenje, a o ostalima da i ne govorimo, odlučuju se za Rizov prijedlog da se upuste u preprodaju marihuane. Odlučno Šapkino protivljenje „kriminalnoj raboti“ napokon ustupa mjesto intenzivnoj distribuciji, ali poput Alekse i ona postaje izuzetno sumnjičava prema svakom slučajnom prolazniku (razveselila nas je rečenica o vremenu kada su „Fino, mirno, siromašno živjeli...“).

Poboljšanje financijske situacije očituje se u blagoj promjeni  odjevnih kombinacija (kostimi i scena Adisa Vatreš –Selimović) i boljoj prehrani („kalje su se kurtalisali“, ali i dalje je prehrana monotona, danima  pile s krumpirima – pa komentirajući riječima „šaraj malo“, Rizo naručuje ćevape s puno luka i kajmaka – domet malog, skromnog pojedinca!), no to su i dalje obični, u duši pošteni ljudi, koje je zla sreća (točnije  pokvareni kreatori stvarnosti) gurnula u  neočekivanom smjeru.

Duhovit tekst, ispunjen specifičnim i dragim nam „bosanskim“ humorom, uglavnom dopadljivo glumački interpretiran (mada povremeno slabo čujan i time nerazumljiv), nije baš najbolje režiran: nagli „mrakovi“ kao prijelazi između scena, predugi monolozi (posebice Bokija) i slaganje „štoseva“ snizuje  dramsku tenziju, pa dvosatna predstava pred kraj postaje poprilično monotona. Međutim, čuj ti mene, međutim: zahvaljujući predstavi „Mirna Bosna“,  dobila sam mali uvid u sarajevsku kazališnu scenu i otkrila jednog , čini mi se, sjajnog pisca – Borisa Lalića (odoh ja pred sarajevsku ALU).