HNK IVANA PL. ZAJCA: 'I GIGANTI DELLA MONTAGNA / GORSKI DIVOVI'
„Strah me je...“
Režijski malo 'divlja', glazbeno izuzetno snažna, vizualno funkcionalna i glumački vrlo zdušna, predstava 'I giganti della montagna / Gorski divovi' prijeti i upozorava
Objavljeno: 23.3.2018. 2:54:48
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Gorski divovi" / hnk-zajc.hr

Ljubitelji lika i djela kontroverznog talijanskog romanopisca i dramatičara, dobitnika Nobelove nagrade (1934.) Luigia Pirandella (1867.-1936.) mogli su, za sada, u tekućoj kazališnoj sezoni vidjeti tri njegove uprizorene drame: „Čovik, zvir i kripost“ u režiji Nenni Delmestre (HNK Split), „Šest likova traži autora“ u režiji Olivera Frljića (SK „Kerempuh“, Zagreb) i „I giganti della montagna / Gorski divovi“ u režiji Paola Magellija (Talijanska drama HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka).

Posebnost ove posljednje predstave (2.3.2018., osvrt na izvedbu 7.3.2018.) jest da se radi o programu pod nazivom „Ponovno otkrivanje Europe“, prvog projekta izravne suradnje EPK 2020 i HNK Ivana pl. Zajca te prvog projekta riječkog HNK sufinanciranog sredstvima EU „Kreativna Europa“, dok je s kazališnog stajališta izuzetno zanimljivo da se igra na pet europskih jezika, budući da je predstava nastala suradnjom pet manjinskih kazališta: Talijanska drama HNK Ivan pl. Zajca, Rijeka (Hrvatska), Slovensko stalno kazalište u Trstu (Italija), Njemačko kazalište grada Temišvara (Rumunjska), Mađarsko kazalište Kosztolanyi Dezso iz Subotice (Srbija) i Nacionalna institucija Albansko kazalište Skopje (Makedonija), a tim će redom biti i premijere u datim sredinama (od 2.3.-26.4.2018.).

Prema Magellijevom zapisu iz kazališne knjižice saznajemo da je poticaj došao iz razgovora s redateljem Oliverom Frljićem, a u nastavku piše: „Poznato je da mračna vremena udaraju po svima, ali one koji su, ne svojom krivnjom, slabiji – takva vremena mlate s posebnim užitkom, udaraju ih toliko da postanu za njih pogubna. Jasno nam je da su manjine u Europi „nezaštićena, slaba stvarnost“ te da njihovo postojanje većina tj. „divovi“  sve manje toleriraju.“ I nastavlja, vezano, uz samu Pirandellovu nedovršenu dramu: „Divovi su oni nikada vidljivi (odgovor na  Grofovo pitanje „Tko su divovi?“), oni koji zapovijedaju, oni koji drže uzde financijske politike, oni koji žive „na planini“ u bogatim četvrtima. Oni su gospodari naroda porobljenog njihovim razaranjem svijeta.“  

Prateći hrvatski prijevod na ekranima iznad pozornice (dramu je davno preveo Nedjeljko Fabrio, dramatizirala Željka Udovičić Pleština) na samom početku čujemo panični krik: „U pomoć! U pomoć! Dolaze nam ljudi!“, nakon čega Ukletnici (u Ukletoj vili), „duhovi vjerojatno nekih prošlih zagubljenih egzistencija“ (Udovičić Pleština) nastoje prestrašiti grupu koja nadire prema njima, a radi se o skupini glumaca preostalih  iz Grofičine družine. Straše ih munjama (Dalibor Fugošić), na isti način na koji bi u kazalištu proizveli zastrašujući učinak, pa su glumci, uvjereni da se susreću s kolegama (Cotrone zvan Vrač: „Vi glumci dajete prikazama vlastito tijelo kako bi oživjele – i žive. Mi činimo suprotno: prikaze od naših tijela, i također ih oživljujem. Utvare... ma nije potrebno poći ih tražiti negdje daleko: dovoljno je omogućiti im da izađu iz nas samih.“), no ubrzo saznaju da ne postoji u mjestu nikakvo aktivno kazalište (Cotrone: „Postoji, postoji, ali za miševe, gospodine Grofe, uvijek je zatvoreno. A i da je otvoreno, nitko u nj ne bi zašao.“), odnosno da namjeravaju srušiti postojeću zgradu i na tom mjestu sagraditi igralište ili kino (Pirandello nije još niti slutio shopping centre, op. a.).

Glumačka družina silno je razočarana činjenicom da nema gdje izvesti svoju predstavu „Priča o zamijenjenom sinu“ pa im Cotrone nudi mogućnost da je izvedu na vjenčanju  takozvanih gorskih divova („...stalno jačanje kroz vježbu... sve to nije čudesno ojačalo njihove mišice nego ih je, naravno, obešćutilo i ponešto poživinčilo...“). Međutim, kada se divovi počinju spuštati, i glumci i ukletnici govore isto: „Strah me je, strah“. Naši protagonisti (izvan teksta, ali u kontekstu) izjavljuju: „Ovdje umire Luigi Pirandello“ (pa bih očekivala efektan kraj predstave), nakon čega još jednom prepričavaju „Priču o zamijenjenom sinu“ koja završava smrću Grofice (mada ne znamo kako bi autor dovršio  svoje „Gorske divove“, za ovu se dramu kazuje da „... previđa smrt umjetnosti u novonastalom društvu „divova“. Društvu koje je nabujalo na globalnoj razini.“ (Magelli). 

Povezivanjem manjinskih kazališta i činjenicom da glumci  razgovaraju na različitim jezicima kao da je to najprirodniji način sporazumijevanja čini predstavu „Gorski divovi“ sjajnim projektom. Pretpostavljamo da glumci ipak ne razumiju svih pet jezika, ali prirodan prijelaz između pitanja i odgovora doista je izuzetno šarmantan, posebice kod „vođa“  dviju skupina: Grofice (Valentina Banci) i Cotronea zvanog Vrač (Mauro Malinveno) (zbog prebrzog protjecanja hrvatskog prijevoda, povremeno se dijalozi ne mogu najbolje pratiti).

Iako se, naoko, radi o dva svijeta, pozornica je jedna: kosina s gornjom vodoravnom plohom (Aleksandra Ana Buković i Lorenzo Banci) iznad koje leluja poluproziran zastor čineći prizore iza njega „sfumato“. Kostimima (Manuela Paladin Šabanović) se nastoji ukazati na razliku između dva svijeta (glumaca i ukletih), mada su to više detalji nego istinska razlika. Iako se povremeno pitam o nekim redateljskim postupcima (posebice završnice, nakon objave o Pirandellovoj smrti), svakako valja istaknuti izuzetnu predanost svih glumaca, kako u Grofičinoj družini (Valentina Banci, Mirko Soldano, Aniko Kiss, Giuseppe Nicodemo, Daniel Dan Malalan, Xhevedet Jashari) tako i među Ukletnicima (Mauro Malinverno, Boris Kučov, Fisnik Zeqiri, Doroteja Nadrah, Richard Hladik, Silvia Toeroek, Ivna Bruck).

Mora da su skladatelji Ivanka Mazurkijević i Damir Martinović Mrle bili posebno nadahnuti, jer je glazba fantastična i gotovo kao da se radi o  samostalnom članu ansambla.

Svojevremno sam čitala raspravu književnih teoretičara koji su se sporili oko veze između autorove biografije i njegovog književnog djela: postoji li ili ne? Čitamo li Pirandellovu biografiju, nalazimo u svakom podatku određenu dvojnost (od ljubavnog života do političkog djelovanja) pa mi se čini da to nalazimo u njegovim dramama, iako dakako, ne doslovno.

Dvojnost svjetova glumaca i ukletih gubi se zbog zajedničkog  straha od divova pa bez obzira što je Pirandello doista želio poručiti u ovim, kako kažu, mitom o gubitku ili uništenju umjetnosti, mi  ljudi današnjice, usprkos brojnim rukavcima  ovog teksta, pronalazimo razornu bujicu. Režijski malo „divlja“, glazbeno izuzetno snažna, vizualno funkcionalna i glumački vrlo zdušna, predstava „I giganti della montagna / Gorski divovi“  prijeti i upozorava.  I zato , da ne bi bilo: „Lonac ima dva uha, a obadva gluha“ (dječja pjesmica).