Kazališna godina 2016. vezuje se uz obilježavanje 400-te obljetnice Shakespeareove smrti , čemu se pridružilo i Jugoslovensko dramsko pozorište premijerom „Hamleta“ (17.9.2016.) u režiji Aleksandra Popovskog (1981.). Ova beogradska predstava doputovala je u Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu početkom godine 2017. (10.1.2017.) i tako otvorila, nadajmo se, seriju gostovanja u ovom i drugim zagrebačkim (i hrvatskim) kazalištima.
Najpopularniju Majstorovu dramu adaptirao je Goran Stefanovski izmiješavši redoslijed događanja (publika voli poznate stihove čuti na očekivanim mjestima, ipak!), tako da nakon uputa glumcima („Zadatak glume je da bude ogledalo života“) koje izgovara legendarni glumac Vlasta Velisavljević (1926.) sudionicima predstave ispred zastora, radnja počinje scenom na groblju. U razgovoru tiskanom u kazališnom programu, redatelj Popovski taj zahvat objašnjava ovako:“Tamo je jedna rečenica koja je za mene inicijalna. Hamlet pita koliko treba da čovjek istrune u zemlji, a grobar (Bojan Dimitrijević) odgovara, zavisi koliko je bio truo za života.“ Nakon toga se zbivanje, kao, vraća na početak (vraćanje na početak - nije li to paradoks?).
W.S. je bio čovjek s iskustvom i znao je da publiku treba voditi postupno... prvo glava, pa prednje noge, pa... i tako dalje, sve do repa. Odmah ću reći da mi se predstava nije svidjela ni ritmom, ni premještanjem teksta, ni izbacivanjem očekivanih scena (volim Shakespeareovog „Hamleta“), ni tobožnjim ironijskim odmakom (kada Hamlet nalazi Kludija u molitvi i ubija ga pištoljem; vraća se i ponovo ga ubija pištoljem; nezadovoljan dolazi treći put, ali se sada Klaudije dere i Hamlet odustaje, kaže mu „Ma daj“ i ode), ni vikom kojoj ne prepoznajem svrhu...
Ali... uvijek taj famozni „ali“. Ima u toj predstavi lucidnih trenutaka! Recimo, uvijek sam se pitala: zašto se Gertruda tako spremno udala za svog šogora? Ili je željela i dalje biti kraljica ili joj se on sviđao kao muškarac?! Popovski odabirom glumaca ukazuje na drugu mogućnost: Gertuda Jasne Đuričić (1966.) uglavnom se samo zabavlja (osim kada se malo zabrine zbog čudnog Hamletovog ponašanja), dok je Klaudije u interpreatciji zgodnog i mladog Nikole Rakočevića (1983.) svoj interes vezao uz vlast i... kraljicu.
Izvrsna je scena kada Klaudije želi poljubiti Hamleta, a ovaj se s gađenjem otima. Ili, kada Hamlet posjećuje majku u njezinoj ložnici pa onda zajedno peru zube kao u doba njegova djetinjstva. Ili kada stražari na kuli čekaju duh Hamletova oca i pri tome im je hladno, što dočaravaju bijelim sprejem (koče im se lica). Ili kada Ofelija (Jovana Stojiljković, 1988.) koreografiranim pokretima pripovjeda svojem ocu Poloniju (Goran Šušljik) o čudnom Hamletovom ponašanju. Ili kada dvorska svita gleda „Mišolovku“ (koje zapravo nema). Ili kada Hamlet čita dramu „Hamlet“ objavljenu u kultnom izdanju Biblioteke „Reč i misao“ (one male narančaste knjige). Ili kada Hamlet u monologu o Hekubi, njezino ime zamjenjuje svojim imenom.
„Teško da bih se odlučio da radim „Hamleta“ da nisam imao Glogovca“ rekao je Popovski, misleći na glumca Nebojšu Glogovca (1969.). Sumnjam da bi zagrebački HNK u svojem gledalištu na ovoj predstavi imao tako puno glumaca, da nije bilo Glogovca. Ali, kada imaš Glogovca kao Hamleta, onda je Hamletova neodlučnost prije nemar nego strah, jer čovjek s tom zrelošću i takvim licem zna što mora učiniti. On se može, naravno, pitati „Biti ili ne biti“, ali to je onda iskustvo puno gnjeva (kako je Glogovac to i izgovorio, natjeravši nam srca na smrzavanje), a ne bojažljivo propitivanje. Ili kada pred svojim izdajničkim prijateljima Rosencrantzom (Miloš Samolov) i Guildensternom (Boris Milivojević) izgovara čuvene stihove o čovjeku, to je krik očajnika koji je izgubio povjerenje u ljude. Kada se odabrao ovakav glumac za ulogu Hamleta i ovakav dramaturg za promjene, onda se trebalo radikalnije režirati i naznačiti da se radi o motivima, a ne izvornoj Shakespeareovoj drami.
„Ja moram biti surov da bih bio dobar“ kaže Hamlet pred kraj komada, a te riječi svijetle projicirane (Lana Cavar i Timy Šarec) na pomičnom pozadinskom platnu, glavnom rekvizitu scenografije (NUMEN i Ivana Jonke). Jednostavnost odjeće sudionika narušena je Gertrudinom haljinom (Maria Marković) koju Jasna Đuričić doista kraljevski nosi. Vrlo je zanimljiva, lijepa i učinkovita glazba Kirila Džajkovskog. I da završim citatom kojim je završila i predstava - Duh Hamletovog oca: “Koliko dugo čovjek treba biti pod zemljom pa da potpuno istrune?“ . Možda bi pravo pitanje bilo o vremenu truljenja na površini zemlje!