„Meni nikada nije bilo dosadno jer sam imao nevjerojatnu igračku – kazalište“ izjavio je suvremeni talijanski dramatičar Aldo Nicolaj (1920.-2004.) i oko toga  bi se jednako mogli složiti aktivni sudionici u stvaranju kazališne čarolije, kao  i puki ljubitelji (ja osobno sjedim u mraku gledališta zbog  vlastite zaigranosti, opijenosti, radoznalosti). Iako je napisao brojne komedije, u našoj je sredini  najpoznatija  „Nije bila Peta, bila je Deveta“ (1973.), čije je nedavno  uprizorenje  režirao Damir Mađarić u zagrebačkom Kazalištu „Komedija“ (premijera 11.11.2016., osvrt na izvedbu 30.11.2016.). Sjećam se, da sam se toj komediji prvi puta smijala u Satiričkom kazalištu „Kerempuh“ („Jazavac“, 1982., redatelj Jakov Sedlar, igrali su Nina Erak, Antun Tudić-Bruno i Dubravko Sidor- Mario), kada se zvala „Nije bila peta“.

Tekst je vrlo duhovit  uz majstorski sročene dijaloge, mada priča nije  neočekivana: posesivna i erotski naglašeno privlačna Eva, razbivši nespretnom vožnjom parkirani automobil čovjeku kojeg susreće na plaži, nudi mu vožnju do grada. Budući da vozi prebrzo i opasno, u sudaru ubija dvoje ljudi, a svojeg slučajnog suputnika Brunu strpa polomljenog u bolnicu, dok se sama izvlači  neozlijeđena. Dok Bruno sav zagipsan leži u bolnici, ona policiji izjavljuje da je on vozio, što njega odvodi u zatvor, a potom u ludnicu. Iako je Bruno pokušava isključiti iz svojega života, koji je ona počela preuređivati po vlastitom nazoru, on se nenadano  zaljubljuje i postaju ljubavnici. No, Eva želi više... želi da on ubije njezina muža Marija (jer muž pokazuje ravnodušnost prema njoj i njezinim prohtjevima), te da se oženi njome.

Evina filozofija prema muškarcima je vrlo odrešita: „Muškarac koji me  volio više ne smije voljeti ni jednu drugu. Ako više ne voli mene – umire!“ Bruno, blag i pomirljiv čovjek, odbija ubiti Evina muža Marija s obrazloženjem da ga ne poznaje. Poduzetna Eva ih upoznaje i njih dvojica otkrivaju uzajamnu sličnost  i ljubav prema istim stvarima – recimo klasičnoj glazbi – i to posebice  prema Beethovenu (brojevi u naslovu vezani su uz njegove simfonije). Dok je Eva ogorčena što se njih dvojica slažu (čak potajno sastaju), planira s Brunom Mariovo ubojstvo, ne računajući na njihovu moguću urotu protiv nje! Ako poznajete kraj ove komedije, nema potrebe za daljnjim prepričavanjem. Ako ne poznajete, jako će vas razveseliti rasplet, pa ne želim to pokvariti!

Scenografkinja Marta Crnobrnja ponovo dokazuje da je odlična u pronalaženju jednostavnih i ekonomičnih riješenja (valjda zato što obično radi na malim pozornicama ili za predstave koje planiraju putovati), pa  uz stalni komad namještaja (sofu) pokretnim paravanima mijenja ambijent. Budući da su to  kratki zahvati, nije jasno zašto zatamnjene stanke između prizora traju tako dugo, usprkos raznoraznih glazbenih varijacija  Pete simfonije (uz dodanu glazbu Dinka Appelta). To , dakako, usporava  zbivanje, ali se Mađariću mora odati priznanje za odličan odabir glumaca.

Ljubavnik Bruno (Igor Mešin) i muž Mario (Zlatko Ožbolt) pripadaju vizualno istom tipu muškarca (prosjedi i zgodni) sa sličnim ukusima i svjetonazorom (zato  Eva može lako nadomjestiti jednog drugim). Gledajući ih, stječe se dojam da je Nicolaj pisao baš za Mešina i Ožbolta – uvažavajući njihov osobni šarm i duhovitost. Mila Elegović igrajući naglašeno privlačnu (odlična perika) i pretjerano zahtjevnu Evu, povremeno prelazi u pretjeranost i viku, što je čini napornijom nego što je nužno  u odnosu na smirene muškarce.

Kostimografkinja Marija Šarić Ban smislila je najrazličitije haljine: od uskih jednobojnih do „šljokičastih“, ali Evi sve dobro pristaje pa je  razumljiva muška zaluđenost njome. Ipak, mada sam se zabavljala, voljela bih da su izmjene scena brže i da Eva manje kriči. I zmija je opasna, mada samo sikće!