Posljednja ovosezonska premijera u Satirčkom kazalištu „Kerempuh“ (3.5. 2016., gledala 14.5.) donijela je pred publiku jedan izvrstan i duhovit tekst koji je njegov autor nazvao bajkom. Ruski dramatičar Evgenij Švarc (1896.-1958.) napisao je „Zmaja“ (1943.) koji je nakon premijere vrlo brzo „odletio“ s repertoara jer nitko nije povjerovao u bajkovitost ovog, nesumnjivo satiričnog teksta na račun svake, pa tako i Staljinove (straho)vlade. Dakako, možemo uočiti elemente legende o zmaju, princezi i vitezu, prepoznati čudotvornu   kapu ispod koje junak postaje nevidljiv, leteći ćilim i slično, ali je puno više elemenata koji se bave politikom, točnije vlastodršcima na podsmješljiv način.

 Dramu je za potrebe uprizorenja u „Kerempuhu“ u režiji Aleksandra Popovskog (1969.) (ujedno scenograf i autor odabira glazbe) prevela Irena Lukšić, iako je drama već ranije prevedena i otisnuta u knjizi „Nova drama“  (Čakavski sabor, Split, 1976., priređivač Tomislav Sabljak) u prijevodu  Jure Kaštelana (pa se u navodima koristim tim dostupnim tekstom). Kada primjerice gospodar grada Zmaj i arhivar Šarlemanj razgovaraju o zakonima i dokumentima, Zmaj kaže: “Dosta o dokumentima. Mi smo odrasli ljudi“ čime očito zanemaruje legalitet.

Prilikom naoružavanja viteza Lancelota(!) koji se sprema na borbu sa Zmajem, Gradonačelnik mu daje brijaću pliticu i bakreni pladanj da mu služe kao šljem i štit (poznati motiv iz Don Quijotea), a za koplje mu nudi komad papira govoreći: „Ali koplje imamo. Ovo vam se uvjerenje izdaje da se koplje stvarno nalazi na popravku što se potvrđuje potpisom i pečatom. Pokažite to uvjerenje za vrijeme borbe gospodinu Zmaju i sve će odlično svršiti.“

Strašne su Zmajeve riječi o ljudima: „Tijelo rasiječeš na pola - čovjek crkne. A iskidaš dušu – postat će poslušniji i to je sve.“ Dok  slušamo besmislice koje izgovara Gradonačelnik, Zmaj objašnjava Lancelotu: „Znaš li zašto se Gradonačelnik pretvara da je duševno bolestan? Da bi sakrio činjenicu da on uopće duše nema. Pokvarene duše, prodane duše, mrtve duše. Ne, ne, na žalost, one su nevidljive.“

Poput zmajeva u pričama i ovaj Zmaj terorizira svoj Grad, otimajući hranu i mlade djevojke. Građani su mu  zahvalni jer ih je oslobodio Cigana, za koje arhivar Šarlemanj kaže: „To su skitnice po naravi, po krvi. Oni su neprijatelji svakog državnog sistema, a kad to ne bi bili, negdje bi se ustalili  i ne bi lutali na sve strane... Ali još pred sto godina svaki crnomanjasti čovjek morao je dokazivati da nema ciganske krvi.“  

I još nešto jako poznato – dijalog o strahu! Lancelot: “On vam sve živo proždire!“ Šarlemanj: „Ne, što govorite! Mi se ne žalimo. Zar je moguće drukčije? Dok je on ovdje – ni jedan drugi zmaj neće se usuditi da nas dirne.“ Neizmjerno je duhovit odlomak u kojem Lancelot  nadjačava Zmaja, ali se građanima brani da gledaju borbu i nude im se „saopćenja“, dakako lažna.

U izvedbi Satiričkog kazališta „Kerempuh“ Zmaja vrlo uvjerljivo utjelovljuje Vilim Matula i posebno je duhovita pojava druge i treće glave (jer je zmaj, dakako, troglavi). Viteza Lancelota igra Luka Petrušić, prijetvornog, naoko šašavog Gradonačelnika koji je zapravo opakija varijanta vlastodršca od Zmaja, glumi Hrvoje Kečkeš, a njegovog sina Henrika vrlo dobar Filip Detelić. Ornela Vištica je Elza, djevojka namijenjena Zmaju, Henrikova zaručnica, gradonačelnikova nevjesta i Lancelotova izabranica (nikada ženama nije bilo lako, pa niti u takozvanim bajkama). Njezinog oca, arhivara Šarlemanja i protivnika Cigana izvrsno donosi Vedran Mlikota zanoseći u govoru po romski i pjevajući  taj repertoar. Mozaik likova dopunjuju Ivan Đuričić, Damir Poljičak, Matija Šakoranja i u nevelikoj, ali preciznoj ulozi Starice Nina Erak-Svrtan.

Švarcov razigran i domišljat  „Zmaj“ nudi mogućnost neumjerene i neobične glumačke igre te pretjeranost i nekonvencionalnost u redateljskim postupcima.  Usudila bih lakonski ustvrditi: što luđe, to bolje. Zašto se Popovski u to nije upustio, nego nam je ponudio prilično „normalnu“ režiju, teško je reći. Valjda mu se takav postupak  činio dobrim i točnim. Meni ne!