U petak, 21. travnja u Gradskom kazalištu Trešnja premijerno je izveden slavni Dahlov roman Charlie i tvornica čokolade, bučno najavljivan kao instant hit i prije premijere (je li baš tako, pročitajte u Olginoj kritici). Pet dana kasnije, 26. travnja, Telegram je otkrio da je predstava postavljena bez autorskih prava (koja imaju samo dva kazališta u svijetu i u kazališnim krugovima je poznata stvar da se do njih niti ne može doći u dogledno vrijeme). Rezultat je medijski skandal koji će se brzo platiti (iz naših džepova) i zaboraviti, a koji je Trešnji osigurao kratku medijsku i kazališnu vidljivost, makar i negativnu.
Sedam dana nakon Trešnjine premijere, uz nešto diskretniju medijsku vidljivost i bez ikakvog skandala, u Gradskom kazalištu Žar ptica premijerno je izvedena predstava Mjesto gdje odlaze izgubljene stvari po tekstu koji niti je bajka, niti hit, niti lektirni naslov. Štoviše, do prije pola godine nije ni postojao. Samim time, ziheraši bi rekli – nepotreban rizik, dok bi ga oni koji o kazalištu za djecu i mlade razmišljaju kao o važnom mjestu dječjeg odrastanja okarakterizirali hrabrim, odvažnim i prevažnim potezom.
Događanja u ovih tjedan dana vrlo precizno ukazuju na razdvajanje hrvatskog institucionalnog kazališta za djecu i mlade na, s jedne strane, tapkanje i utapanje u kaljuži vlastite samodovoljnosti i s druge strane na nimalo kalkulantski rad na boljem, suvremenijem, ciljanoj publici bližem kazalištu za djecu i mlade. Pa krenimo redom.
Tamna strana institucionalne medalje ili skandal kao kap vode u bonaci nečinjenja
Otkad je Višnja Babić ravnateljica Trešnje, a ima tome već o ho ho godina (puno desetljeće), to kazalište ne izlazi iz svoje dvorane – bajkovitim klasicima i lektirnim naslovima podilazi roditeljima, učiteljima i pedagozima te živi od gledališta ispunjenog organiziranim dolascima. Ne pojavljuje se na domaćim i međunarodnim festivalima, a čim malo stisne Covid, zažmiri i glumi oposuma. Takvim kazališnim životarenjem Trešnja, nekad jako kazalište s odličnim ansamblom (danas s glumcima koje se na sceni rijetko susreće izvan Trešnjine zgrade), predstavlja simbol svega lošeg u institucionalnom kazalištu. Živi od sigurne gradske love, svoj uspjeh opravdava postotkom ispunjenosti predstava, koji, pak, osigurava repertoarnim kukavičlukom, pardon, igrom na sigurno, i dogovorima sa školskim knjižničarima i učiteljima (svi koji rade ili su radili u školama znaju kako to ide).
Da ne pričam napamet, navest ću naslove koji su u Trešnji postavljeni u posljednjih nekoliko godina – spomenuti fijasko Charlie, prije njega Praljudi kao autorski projekt Radovana Ruždjaka i iznimka u pravilu, zatim, utabanim putem, Ježeva kućica, Postolar i vrag, pauza, Najljepši posao na svijetu, Crvenkapica, Snjeguljica, Priče iz davnine, Ivica i Marica… kao da gledamo popis knjiga i priča na koje bi svako dijete, po mišljenju odraslih, trebalo baciti pogled do 5. razreda osnovne škole. Uz pauzu, koja predstavlja jednu od većih sramota institucionalnih kazališta ovih prostora – odluku da kazalište, koje građani grada Zagreba financiraju, godinu dana ne postavi niti jednu novu predstavu zbog Covid restrikcija. Dok su u isto vrijeme druga kazališta i nezavisne družine smišljali sve moguće načine kako da prežive i da svojim publikama osiguraju bar neki oblik kazališne zabave.
Svjetla strana institucionalne medalje ili putokaz u bolje danas i sutra
S druge, sunčane strane institucionalne medalje stoji Gradsko kazalište Žar ptica koje na papiru uživa u sličnoj sigurnosti kao Trešnja – financira ga grad, posjećuju školarci… ruže cvatu i bez da se zalijevaju, rekli bismo. Cvatu, istina, no zato što se opako radi na njima, bez obzira, ili baš s obzirom, na društvene okolnosti. U vrijeme Covida, kad su stolce u gledalištima, uz tek pokoje dijete, omatale trake zabrane, Žar ptica je odlučila igrati bez fige u džepu i postaviti autorski projekt „hitmejkerica“ Anice Tomić i Jelene Kovačić. I uspjeli su. Pred polupraznim gledalištem stvarali su i igrali Malu Fridu, jednu od najboljih predstava posljednjih nekoliko godina, koja sad oduševljava puno gledalište Žar ptice, ali i publike i žirije na brojnim festivalima. I nisu stali na tome, kontinuirano rušeći predrasude o institucionalnim neradnicima.
Dakle, samo sedam dana nakon premijere čistog ziheraša pa gubitnika Charlieja, Žar ptica je premijerno izvela predstavu Mjesto gdje odlaze izgubljene stvari po tekstu Ane Ivanović. Ako proguglate popis školskih lektira, nećete naći niti tekst, niti autoricu. Iskakat će vam iz Googlea i paštete srpska tenisačica istog imena i prezimena. I ako pomislite da se ravnatelj Žar ptice Drago Utješanović odlučio baciti u sportski populizam, u krivu ste. Ana Ivanović je beogradska dramaturginja mlađe generacije, nepoznata hrvatskim gledateljima, a tekst je napisala prije tek nekoliko mjeseci, poslavši ga na prvi natječaj za tekstove namijenjene izvođenju u kazalištu za djecu i mlade u organizaciji regionalne platforme Od malih nog(u).
Drago Utješanović bio je toliko hrabar da prihvati tog mačka u vreći, odnosno da bez puno pitanja i dvojbi (sigurno ih je imao, ali ih je mudro držao za sebe) prihvati ruku suradnje mlade nezavisne platforme da Žar ptica postavi pobjednički tekst i prije no što je natječaj raspisan. Prihvatio je rizik ne zato što ne zna što bi s gradskim novcima (i u institucijama se danas svaki cent važe), već zato što točno zna kakvo kazalište za djecu i mlade želi. Želi ga mlađeg, boljeg, suvremenijeg, kreativnijeg i kvalitetnijeg. To nije pokazao samo ovim potezom, ili pozivom Anice i Jelene u najgorem mogućem trenutku po kazalište, već i suradnjama i koprodukcijama s nezavisnim družinama i glumcima, u kojima im daje ono što im najviše treba – institucionalnu sigurnost, objeručke prihvaćajući njihovu nezavisnu kreativnost. Jedna od kruna takvog mudrog i hrabrog pristupa upravo je munjevito brza premijera spomenute predstave u režiji naše argentinske genijalke Renate Carole Gatice. Premijera kojoj se čudom čudila i sama autorica, ne vjerujući da na sceni gleda predstavu nastalu po tekstu kojemu se tinta nije pravo ni osušila.
Ni lektira, niti bajka, a (potencijalni) hit
Kad smo kod predstave, riječ je o furioznoj i vrlo duhovitoj potrazi za djetinjstvom u preko noći odraslome Dušku koji smatra da, kad ti padne prvi zub, vrijeme je da se prestaneš igrati i maštati. U strahu od Duškove nemaštovite "odraslosti" i ljutoj borbi protiv nje, dječakovi roditelji i sami bude djecu u sebi. Tekst su dramaturški obradile i prilagodile Dunja Fajdić i Maja Katić, kojima su se na sceni pridružili Bogdan Ilić i Dean Krivačić. Bolji poznavatelji kazališne scene za djecu u većini imena iščitavaju Poco Loco škvadru i, istina, Utješanović ne samo da je otvorio vrata mlađahnoj regionalnoj platformi, već je ponovo pružio veliku priliku nezavisnim kreativcima da stvaraju u ugodi institucije.
Iako primarna ideja ovog teksta nije kritički osvrt na samu predstavu, ipak je red da joj posvetimo par redaka. Renata Carola Gatica je u ovoj predstavi podigla letvicu svog redateljskog igranja cjelinom i svim elementima igre. Na sceni se doslovno svi i sve međusobno igraju – duhovita i vrckasta, sugestivna i karikaturalno pomaknuta Dunja Fajdić kao Naratorica i Zvjezdica gradi okvir, ali u isto vrijeme vodi dijalog s likovima, poklapa ih, pokatkad se smiješi ili ljuti, podcrtava mjesta, preuzima dirigentsku palicu i uskače u vlastitu igru. S druge strane duhoviti, dinamični, uigrani i naglašeno, ne i prenaglašeno karikaturalni Dean Krivačić i Maja Katić kao roditelji uskaču Zvjezdici u riječ i oduzimaju joj je, grade svijet na njenoj priči ili uz nju, prepliću ga s narativnim okvirom koji koriste kao redateljske upute, pretvaraju se u likove, vode igru i bivaju vođeni od nje. Unutar tog razvojnog vihora koji ga omata, šamara i buni, odmjereno i simpatično zbunjeni pa u trenu zaigrani Bogdan Ilić kao Duško, polako, korak po korak, avanturu po avanturu, vraća se u vlastiti svijet mašte i igre. I svi, iako smo tek u fazi premijernih izvedbi, funkcioniraju vrlo skladno, što odlično demonstrira precizan, ritmičan, uigran i duhovito naglašen pokret Damiana Cortesa Albertija.
Ovako upletena, zapetljana, prepletena pa otpetljana predstava ispunjena je brojnim duhovitim minijaturama koje se odigravaju na sceni efektno podijeljenoj na Duškovu i roditeljsku sobu. Ta dva prostora oblikovana kartonom povezuju i razdvajaju pokretna kartonska vrata (odlična scenografija mladog Matije Dijanovića), koja pomicanjem mijenjaju perspektivu, približavanjem zumiraju roditeljsku brigu… U tom dinamičnom prostoru svi elementi igre žive i aktivno sudjeluju. Stara čarapa izviruje i oživljuje iz rupe u zidu dok pokraj nje vidimo zbunjeno lice tate-animatora, otpali zub čini smrznutu sliku u naslikanom ogledalu, a kostimi jasnih i snažnih boja (Sandra Dekanić) u pokretu djeluju poput poteza kistom po neutralnoj kartonskoj pozadini. Sve to funkcionira skladno zahvaljujući glazbi Ivane Đule i Luke Vrbanića koja oblikuje ritam igre na mikro i na makroplanu, postajući jedna od vodilja scenske igre, ali i radnje, baš kao i u ostalim projektima ove autorske ekipe.
Da se ne zadržimo samo na hvalospjevima, predstava ima problema s količinom riječi, posebice Zvjezdičinog uvodnog teksta (iako ga je Fajdić fino ritmički i sadržajno „ukrotila“). Carola Gatica odlučila je na to verbalno obilje odgovoriti izvedbenim i igračkim obiljem, što funkcionira, no na nekoliko mjesta dolazi do zasićenja, nakon čega, istina, slijedi utišavanje, no još bi bilo bolje kad bi se tekst i igra na tim mjestima dodatno „proluftali“ i odteretili cjelinu.
Da zaključimo, institucionalno kazalište za djecu i mlade u Zagrebu ovih se dana nalazi na raskršću putova: prvi je put izrazom oronuo i prašnjav, repertoarno dosadan, predvidljiv i prvoloptaški te s pogledom jasno okrenutim prema udobnosti vlastite fotelje. Drugi – hrabar, odvažan, širom otvoren prema nezavisnoj kazališnoj sceni, s pogledom prema boljoj budućnosti kazališta za djecu i mlade. Prvi put, svima je jasno, ali mudro šute o tome, u potpunosti je krivi put. To je put stagnacije i rikverca nauštrb naše djece, a kako vidimo iz slučaja Charlie, i naših džepova. Drugi je put budućnosti, jedini kojim može i treba kročiti institucionalno kazalište za djecu i mlade u Hrvatskoj. Da sam ja netko, kako bi zapjevušio Davorin Popović, uložio bih u drugi put. Kako nisam, mogu samo brundati u bradu i tipkovnicu.