Petar Cvirn
Moja sjecanja sa SKAZ-a sežu do godina kada još nisam imao pojma o svijetu, dakle bio sam klinac i svi skupa, grupa s kojom sam radio i teta Tea Odobašić, koja nas je vodila, bili su mi zanimljivi i osjećao sam se kao "faca", jer sam bio sa starijom ekipom. Trema,uzbuđenje, prvi scenski trenuci, sve skupa je bilo možda i presudno, jer i danas volim to sve, hehe. Žiri ponekad strog, ali kad si klinac sve brzo zaboraviš.
Tara Rosandić
Sjećam se kako nam je SKAZ tijekom mog srednjoškolskog, amaterskog bavljenja kazalištem značio puno. Činjenica da možemo svojim radom iz ljubavi doći do prave kazališne scene bio nam je velik poticaj i na kraju neizmjeran užitak! Sretan i dug život SKAZ-u i slava organizatorima!
Mario Kovač
Nisam brojao ali u raznim svojstvima nastupio sam na više od desetak SKAZ-ova. Prva faza je bila kad sam bio srednjoškolac pa nastupao sa Učilištem ZKM-a ili gostujući u Gaudeamusu (radili smo Molierea), druga faza su bili nastupi sa Schmrtz Teatrom, Novom grupom i čitavom hrpom studentskih i eksperimentalnih grupa tijekom studentskih dana a treća faza je uslijedila kad sam već profesionalno radio kao redatelj ali bih u slobodno vrijeme surađivao sa dragim amaterskim grupama - prije svih sa Kazalištem Novi život (jedne godine smo čak i pobijedili na SKAZ-u s predstavom "Vane" meni najdražeg autora Radovana Ivšića) i studentskim kazalištem Ivan Goran Kovačić.
Broj anegdota koje bih mogao ispričati je zasigurno ogroman no ako treba izdvojiti jednu onda je to možda zgoda tijekom koje sam završio na pozornici usred tuđe predstave. Nakon nastupa moje skupine, u garderobi sam primijetio da mi je dio kostima ostao na sceni pa sam se vratio po njega. Iz backstagea sam ušao direktno na pozornicu u mrklom mraku i počeo pipati da ne naletim na nešto. U tom trenutku začula se zaglušujuća glazba i oko mene se počeli kružiti roboti!!! Kad su se upalila svjetla shvatio sam da sam baš naletio na početak predstave "R.U.R." u izvedbi dramske skupine Esperanto saveza te da sam okružen robotima iz predstave. Nije mi bilo druge pa sam se i sam počeo kretati kao robot i tako pobjegao sa scene.
Schmrtz teatar: "Prevaren"
Marko Cindrić
Sjećam se da je bila fenomenalna atmosfera na probama. U produkciji Ivana Gorana Kovačića. Sjećam se scene boksa s pokojnim Dinkom, on je bio vrag, a ja sam rigao vatru. Znam da kad smo izvodili predstavu zamalo sam zapalio instalacije s parafinom. Ekipa je bila odlična, Gogo Bogdan, Movre, Zrinka Kusević...
Petra Vukelić
Moje prvo sudjelovanje na SKAZ-u bilo je tamo davne 2002. Zaigrala sam u predstavi skupine „Poremetini“ s komadom „Jelka kod Ivanovih“ u režiji Dorte Jagić. Predstava je proglašena najboljom te godine na SKAZ-u pa smo s njom putovali i u Karlovac na državno natjecanje. Sjećam se kako smo, u trenutku kad su „Jelku“ proglasili najboljom predstavom, svi odjednom iz publike dotrčali na scenu i skakali od sreće. Ta fascinacija „daskama koje život znače“ drži me sve do danas.
S Dortom sam radila i „Antologiju Spoon Rivera“ Edgara Lee Mastersa koja mi je ostala u predivnom sjećanju. Scenografija se svodila na golemo crno platno kroz koje su glumci izvirivali samo glavama, lica su nam bila bijelo prenapudrana a kosa obojena u bijelo. Tumačili smo pokojne stanovnike Spoon Rivera koji se prisjećaju svojih života te problema koji su doveli do okončanja njihovih života. Uslijede su brojne predstave na Skazu, iskreno više se niti ne sjećam kojim redoslijedom. Radila sam i „Fefu i njezine prijateljice“ sa skupinom „Kluk“ te nekoliko predstava sa Studentskim kazalištem Ivan Goran Kovačić – „Putovanje u plavo“, „Zavisno o datumu“ te posljednja s kojom sam nastupila na SKAZ-u – „Goli u papru“ 2008.
Voljela sam nastupati na SKAZ-u, svaki sam nastup doživljavala kao pravu svečanost. Sjećam se garderoba u kojima smo se sređivali pred nastup, šivanja otpalih gumbića u zadnji čas, ponavljanja teksta, druženja s puno zanimljivih ljudi te onog divnog uzbuđenja pred izlazak na scenu. U tom sam periodu shvatila da je kazalište za mene puno više od hobija pa su uskoro uslijedili i moji prvi profesionalni glumački koraci.
Helena Kalinić
SKAZ-a se sjećam kao mjesta gdje smo s oduševljenjem pokazivali svoje predstave, susretali se s drugim dramskim grupama i međusobno se družili. Sve predstave koje sam tamo vidjela bile su na rubu profesionalnosti, a to dokazuje i to što su se mnogi tamo poslije i profesionalno usavršili , te postali glumci ili redatelji.
Sjećam se dvije vrlo uspješne predstave "Jelka kod Ivanovih" i , "Jedna ura harmsaura", s kojom smo pobijedili te smo dobili priliku gostovanja po drugim gradovima. Iskustva koja smo prikupili bila su dragocjena , a predstave su oduševljavale publiku i nas.
Velika je stvar što se festival održao do danas i mnoge generacije odrastaju i umjetnički se ostvaruju. Zahvalna sam što sam iz godine u godinu sudjelovala u jednom takvom natjecanju. Danas neki novi klinci sudjeluju, a mi smo u svoje vrijeme bili zaista divni. Grupe "Poremetina" mnogi se sjećaju i danas.
Tako je bilo nekad na SKAZ-. A kako je danas i što rade ti neki novi klinci, provjerite do 9. travnja u KNAP-u.