Draga Nina, svi znamo da, bez obzira na filmove i marketing, jedini pravi superjunaci nisu Avengersi, već klaunovi. Koja je njihova supermoć?

Baš si to lijepo sročio. Ne bih se usudila reći da su klaunovi jedini pravi superjunaci, ali u neku potkategoriju superjunaka bih ih svakako upisala. Jer klaun u trenutku traži i zaključuje tko je i što je i što treba biti pa, ako se ukaže potreba, iz uha ili punđe vadi ekvivalent čarobnoga plašta ili štapića – gumenu kokoš na primjer. Rekla bih da je klaunovska kutija za alat (iliti toolbox) u koju spremamo svoje moći, šarolika i oblikolika i razlikuje se od klauna do klauna, ali sve te moći stavila bih pod isti kišobran, kroz čiji vrh onda kao konfete izlazi ona istinska supermoć – vrtlog nove energije, promjena emocije, izraza lica, otpetljavanja grlenih čvorova, ili što god je u tom trenutku potrebno. Humor je čarobna stvar.

Koja je, na primjer, supermoć klaunice LiLe?

LiLa je počela od nekih jednostavnih čarobnih moći, kao što je sparivanje neparnog broja čarapa, što se možda čini kao besmislena moć, ali ne bi li bilo super pozvati LILAFON kad ti ponestane sparenih čarapa? Trenutna super moć joj je da može mijenjati boju nosa u razne boje, a kad se jako potrudi, i dezene. Jako je to zabavlja. I sad si sigurno misliš, pa kakva je to moć?

Baš, kakva je to supermoć?

Sjetit ćeš je se kada budeš htio promijeniti tapete u spavaćoj sobi i zatreba ti nos koji mijenja dezen da vidiš koja bi ti tapeta najbolje upotpunila prostor. A i tu ti LiLa može pomoći jer ima nos za uređenje interijera.

Hehehe, moram se ovako javno nasmijati na tvoj odgovor. I odmah otvoriti sve karte – i ti si jedna od ovih superjunakinja! Odmah mi reci koji ti adut izvlačiš iz rukava kad ti ponestane onih u rukama.

U predstavi nemam rukave, pa iz njih ne izvlačim ništa. Ali imam jedan žuti kovčežić, koji podsjeća na kutiju za alat, iz kojeg pak izvlačim sve što ti nikad nije palo na pamet, i što nisi ni znao da postoji.

U bolnici i Domovima za starije, koje inače posjećujem kao klaunesa u udruzi CRVENI NOSOVI klaunovidoktori, uvijek imam rukave, ali rijetko kad išta izvlačim iz njih. Tamo mi je najdraže i najuzbudljivije ne imati ništa ni u rukama, ni u rukavima, ni u nogavicama, nego osluškivati sobu, djecu, roditelje, bake i djedove i prepustiti čaroliji da odradi svoje.

Koliko se Nina klaunesa razlikuje od Nine bez crvenog i dezeniranog nosića, a koliko su si slične?

Često znam reći da je LiLa (Ninin klaunski alter-ego) sve ono što u suštini jesam kad se skinu sve maske i moranja i trebanja i bonton i nesigurnosti, odnosno sve što nas oblikuje i utječe na nas da postanemo i budemo ono što društvo od nas očekuje. Ali je LiLa ujedno i sve ono što bih ja bila da sam dovoljno odvažna i da nemam konstantno glasove i misli koji mi govore: „Ovo ne, jer…“. Klaun ne zna za ne, i odgovor na sve je uvijek DA! Što je puno zabavnije i otvara mnoga vrata. Rekla bih da Nina, koja će često naći sve izgovore zašto nešto NE, kroz LiLu zapravo proživljava najbolje i najzabavnije trenutke.

Hajdemo mi nastaviti s ovom odvažnom Ninom, pardon, LiLom. Kako je nastala slikovnica, a kako predstava?

Nekoliko je faktora za nastanak slikovnice: prvi je moja skrivena želja da pišem i ilustriram slikovnice. Pisanju sam vičnija nego crtanju, u crtkanju sam trogodišnjakinja koja još nije otkrila je li ljevakinja ili dešnjakinja pa mi se skrivena želja zasad samo napola ispunila. Drugi razlog je jer sam pomalo zaljubljena u svoju LiLu i znala sam da je nekako želim ovjekovječiti. Idejno se kuhala jedno dvije godine i elementi su se slagali sami od sebe, prolazeći kroz život. Kad sam bila u Kolumbiji, vidjela sam da tamošnji crveni nosovi imaju razne boje nosova, što mi je bila novost, ali mi je istovremeno i srce poskočilo od uzbuđenja, jer LiLa, baš kao i Nina, jako voli boje. Tako da sam znala da bih nešto s promjenom boje nosa, ali nisam znala što. Leteći, vozeći i kročeći dalje kroz život, na mene su se lijepila iskustva, a sve je kulminiralo za jednog posjeta roditeljima, u kojem je moj otac, lapsusno, umjesto kilometri, rekao krilometri. Kad sam to čula, iskrice su mi počele izlaziti iz očiju i kroz prste, sjela sam, i kroz sat vremena napisala LiLu. Onda se dogodilo sve ostalo – pisanje projekta, čekanje rezultata, slavljenje rezultata, a onda i pravi posao – ilustracija slikovnice, koju je napravila Andreja Jandrečić, riječka umjetnica, a objavljena je od strane CRVENIH NOSOVA klaunovidoktora. Slikovnica je  predstavljena u vrtiću u Glini netom nakon potresa i tako je putovala gdje su je (ne)prilike nosile. A do predstave je došlo jer sam, nakon što nam je slikovnica izašla,  u jednom druženju, poklonila Morani, koja mi je nedugo nakon toga rekla: „To mora biti predstava, to ti je jasno?“ A što Morana rekne, Nina ne porekne.

Kakav je bio „prijelaz“ s papira na scenu?

Dogodio se za stolom punim hrane i s idejama izrečenima između dva griza. Jer, lakše se mašta s ustima punim gumenih bombona.

Predstava je neverbalna, što otvara prostor drugim elementima igre da se razmašu i progovore. Na koji način tvoja i Moranina predstava komunicira s mališanima?

Kako komunicira tek ćemo vidjeti jer još nije vidjela mališane. Ali, budući da neverbalna komunikacija postotkom uvijek daleko nadmašuje verbalnu, vjerujem da to neće biti problem. Ponekad se previše fokusiramo na riječi i verbalno pa propustimo cijeli spektar svega ostalog što se dogodilo. Prošavši kroz slikovnicu, shvatile smo da je sve opisano ujedno i vidljivo, pa nema potrebe za izgovaranjem. Kod nas u predstavi se događa svašta – LiLa stvara svoje prostore igre, a time i svoje vlastite svjetove, koje pratimo pod svjetlima koje je vješto oblikovao Marinko Radočaj. Lila pored sebe ima i malu šeficu, lutku LiLu, s kojom se, rukom pod ruku, spotiče o razne pustolovine, a koju je, kao i scenografiju izradila Andreja Jandrečić, ilustratorica slikovnice.  Zvukovlje i glazbovlje, za koje su zaslužne Anita Valo i Meri Jaman, sve to još dodatno začinjava i opčinjava.

Što predstavom junakinja LiLa, redateljica Morana Dolenc ti i svi nabrojani poručujete djeci? Na koji način ih pokušavate zavesti i što želite da ponesi sa sobom nakon predstave?

Uvesti/zavesti/prevesti ih želimo u svijet lude mašte i klaunske logike, pokazati im kako su klaunovi zapravo slični njima, premda sve rade na malo drugačiji način, i da je skroz u redu biti drukčiji i ne raditi sve kao i svi drugi, biti i razredni i životni klaun, jer mislim da se u zadnje vrijeme ta riječ koristi u skroz krive svrhe. Klaun je naivan i dobronamjeran, emotivan i srca velikog kao kuća, i kad napravi neku nepodopštinu, nije je napravio iz zle namjere, nego iz „neznanja“ kako se nešto radi „pravilno“. Moja je želja da im predstava ostane negdje u srcu i uhu, i da, kad narastu, ne zaborave i ne zatome lilu u sebi, da zasvagda ostave bar jednu ili dvije antene koje primaju signal s planeta čarolija i šarenih ludorija.

S Moranom si nedavno obnovila i njenog junaka Vilju i odigrala sad već zaista pozamašan broj predstava u njenoj režiji. Gdje ste se pronašle, a gdje se, možda, još tražite?

Morana je rekla da ti kažem da smo se našle u hummusu, a još se tražimo u punjenim paprikama. Ali, šalu na stranu, znale smo se još i prije nego smo se upoznale. Jednostavno smo se prepoznale.

Na našu radost i sreću. Želim vam još puno zajedničkih lilica i vilica u punim i slasnim tanjurima!