Drage cure, krajem prošle godine osnovale ste prvu umjetničku organizaciju za izvedbene umjetnosti u Županji – Kazališnu družinu Iglu i odigrale prvu premijeru. Možete li mi nešto reći o prvoj predstavi i motivima za osnivanje Iglua?

Katarina Šestić: Prva predstava naše kazališne družine je dječja božićna predstava pod nazivom Oprosti za Božić. O osnivanju umjetničke organizacije već jako dugo razmišljamo i moramo priznati da u prvim maštanjima, dok smo još bile studentice, nismo zamišljale otvoriti umjetničku organizaciju božićnom predstavom, no trudimo se osluškivati što se događa oko nas i koje prilike nam se otvaraju, tako da smo sukladno s tim baš sada osjetile da je pravi trenutak za otvaranje umjetničke organizacije.

Josipa Oršolić: S obzirom da većina kazališta u ovom zimskom periodu priprema za božićnu predstavu, i nama je to bilo najlogičnije rješenje. U taj proces ušle smo u koprodukciji s Gradskim kazalištem Joza Ivakić iz Vinkovaca. Nama je trebala tehnička podrška jer smo tek otvorile organizaciju i nemamo adekvatnu opremu, kostime i scenografiju, dok je vinkovačkom kazalištu nedostajalo vremena i glumaca jer su istodobno radili na predstavi Tena. Samim time kockice su se posložile i hrabro smo krenule u to. Doduše, sada nas malo muče novonastale mjere i cjelokupna situacija s pandemijom, ali nastojimo ostati optimistične.

Kad smo kod pandemije, kako ste se odlučile na ovaj hrabar i izuzetno pohvalan potez osnivanja kazališne družine u ova turbulentna vremena?

Katarina Šestić: Mislim da nam je ova situacija s pandemijom zapravo dala vjetar u leđa. Ruku na srce, situacija i prije nje nije bila bajna što se tiče poslovnih prilika. Naše tržište je premalo i nemamo dovoljan broj otvorenih audicija za sve mlade glumce koji dolaze, ali i Josipa i ja nismo osobe koje lako odustaju. U okolnostima koje su nas snašle odlučile smo da nemamo što čekati i da želimo biti te koje će nuditi drugima posao, a ne sjediti i čekati da nas netko angažira. Mene je osobno dodatno ohrabrio odličan prolazak mojih projekata na natječajima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske te sam shvatila da je to još jedan način kojim mogu osigurati vlastitu egzistenciju i to poprilično dobro jer radim ono što želim, s kim želim i koliko želim. Otvaranjem umjetničke organizacije možemo se prijavljivati na veće projekte, pa jednog dana i na EU projekte.

Josipa Oršolić: Da, ja se sad specijaliziram za projektnog menadžera za EU fondove. Istraživanjem sam shvatila da ima puno potencijala za prijave na projekte koje financira Europska unija. Trenutno sam u procesu osmišljavanja jednog – pa ćemo vidjeti!

Dakle, sljedeći intervju napravit ćemo kad vam prođe vaš prvi europski projekt. Nadam se što skorije! Katarino, ranije si mi rekla da ćete se prvenstveno obraćati djeci i mladima, što činite i ovom prvom predstavom. Je li ta publika od starta bila na stolu ili ste usput stigle do nje? Kako ćete pristupiti mladim Županjcima i Slavoncima koji nemaju puno prilike gledati predstave u svom gradu (a vjerujem da ima djece koja nikad nisu bila u kazalištu)?

Katarina Šestić: Prvotna ideja (još od studentskih dana) bila je da privučemo mlade u kazalište. Polazili smo od srednjoškolaca nadalje, međutim, vremenom i iskustvom koje smo stekle nakon Akademije, shvatile smo da su djeca idealna publika i da od najranije dobi trebaju krenuti kako bi stvorila naviku posjećivanja kazališta i ostalih kulturnih manifestacija.

Josipa Oršolić: Zadnje dvije godine radimo na stvaranju angažirane publike. 2020. godine zajedno smo vodile ljetnu radionicu u Županji, Drenovcima i Orašju, gdje smo se počele upoznavati s našom budućom publikom. Radionica je bila za mlade od 14 do 30 godina, a ove je godine Katarina nastavila u tom smjeru.

Katarina Šestić: Tako je. Samo što su ovogodišnje radionice bile za mlađi uzrast – od 1. do 8. razreda osnovne škole. Održala sam radionice u Županji, Vinkovcima, Đakovu  i Iloku i odaziv je bio ogroman. U većini gradova morala sam držati po dvije radionice i dalje se tražilo mjesto više. Od prvog mjeseca krećem u realizaciju radionica koje su odobrene od Ministarstva kulture i medija RH i na takav način se nadam i vjerujem da ćemo uspjeti privući publiku u naše kazalište.

Kad ih privučete, što će ih dočekati? Imate li već ideju repertoara? Što će biti vaša nit vodilja?

Josipa Oršolić: Imamo, ali je ne bi sada iznosili detaljno jer je podložna promjenama. Cilj je za početak minimalno producirati jednu dječju predstavu godišnje i ljetne radionice, ali mi se nadamo da ćemo moći i više od toga, sve je ovisno o našem slobodnom vremenu i naravno kapitalu.

Kazalište je, između ostaloga, i prostor beskrajne mašte, zato sad vi malko maštajte. Kako biste oblikovale svoju idealnu sezonu da ne morate razmišljati o novcima i ostalim nimalo umjetničkim, no itekako egzistencijalnim pitanjima?

Katarina Šestić: Kada bih imala dovoljno novaca, uopće ne bih razmišljala o cijeloj sezoni nego o jednom velikom projektu s puno glumaca, glazbenika i plesača. Brodvejski mjuzikl. To nam je san. Možda ga jednog dana i ostvarimo. Tko zna. Treba sanjati!

Josipa Oršolić: Da, da i da!

Bez velikih snova nema ni velikih projekata, zato, puj puj puj! Završile ste glumu i lutkarstvo na osječkoj akademiji. Hoćete li spajati ta dva izraza u svojim predstavama i što skorijim brodvejskim mjuziklima?

Josipa Oršolić: Apsolutno. Evo i prva naša predstava je kombinacija glume i lutkarstva. I nevjerojatno je koliko je lutkarstvo još uvijek neotkrivena grana umjetnosti. Mi, osječki glumci-lutkari, svoje znanje i vještine moramo iskoristiti.

Katarina Šestić: Dok sam studirala lutkarstvo, nisam bila svjesna u kolikoj smo prednosti zbog toga, ali sada to sve više uviđam. Pokušat ćemo prenijeti ljudima svoju ljubav prema lutkarstvu da i oni shvate koliko je ono čarobno – kako za djecu tako i za odrasle.

Kao zaljubljeniku u lutkarstvo, jako mi je drago zbog toga! I slažem se da je lutkarstvo kod nas vreća puna neotkrivenih darova, stoga navalite! Hoćete li u budućim projektima preuzimati ulogu redateljica ili ćete taj dio prepuštati gostujućim redateljima? Imate li nekoga u vidu?

Katarina Šestić: S obzirom da smo krenule od nule u svakom smislu, za ovaj prvi projekt morale smo preuzeti ulogu i redatelja, pisca, dramaturga, marketing menadžera, tehničara i svega što već jedna umjetnička organizacija i kazališna predstava zahtjeva, ali čim malo stanemo na noge planiramo pozivati vanjske suradnike i neizmjerno se radujemo tome.

Josipa Oršolić: To će ovisiti o projektu kojeg budemo radile. Zasigurno ćemo, s vremenom, dovesti gostujućeg redatelja/redateljicu. Prvi u vidu nam je mladi redatelj Vanja Jovanović, naš dugogodišnji prijatelj i kolega.

Odličan plan! Gdje ćete igrati predstave? Imate li riješen kazališni prostor?

Katarina Šestić: Proces stvaranja naše božićne predstave, kao i sama premijera, odvijao se u Kinu Mladost Županja. To je gradski prostor koji nam je Grad Županja dao širom otvorenih ruku i na tome smo im jako zahvalne. Vjerujemo da možemo na taj prostor računati i za buduće projekte s obzirom na lijepu podršku koju smo dobile od Grada, ali mi u Županji ne možemo održati deset izvedbi jedne predstave jer nema toliko publike.

Josipa Oršolić: Zbog toga je naša Kazališna družina Iglu ujedno i putujuća družina koja će igrati u raznim domovima kulture, školama, vrtićima i slično. Želimo da manje sredine dobiju priliku pogledati predstavu, da se predstava odigra u njihovim mjestima. Inače, ja dolazim iz BiH, selo Tolisa u općini Orašje. I općina i moje selo su nas podržali i od srca im hvala na tome. Gostovat ćemo s našom predstavom i tamo. Djeca tog kraja nemaju priliku pogledati predstavu. Jednostavno nedostaje kazališnog sadržaja za djecu. Tu i tamo se odigra predstava za odrasle, ali za djecu slabo i nastojat ću utjecati na to počevši s našom kazališnom družinom.

Znači odmah međunarodna gostovanja! Bravo! Vjerujete li da se možete nametnuti prvenstveno svojoj matičnoj Županji, uvući se u srca male županjske djece koja još uvijek nemaju naviku odlaska u kazalište i stvoriti stalni i redovni repertoar?

Katarina Šestić: Mi smo tu da vrijedno i predano radimo, prenosimo svoju ljubav prema kazalištu, radu s djecom i radu u umjetnosti općenito, a vjerujem da se svaki predan rad kad-tad prepozna i nagradi.

Josipa Oršolić: Važno je, po meni, da u županjskom kraju postoji profesionalna organizacija koja s vremenom može izbaciti profesionalnu produkciju. Za početak to može biti jedna predstava godišnje. S vremenom će Županjci steći još veću naviku gledanja predstava i odlaska u kazalište.

Hvala vam puno na razgovoru i želim vam stalni repertoar, puna gledališta, brdašca gostovanja, pokoji europski projekt i veliki brodvejski mjuzikl za peti rođendan!