MLAĐAHNA SRIJEDA: ANA PROLIĆ, NOVA IZBORNICA NAJ, NAJ, NAJ FESTIVALA
„Kazalište za djecu i mlade prečesto zaboravlja na ovo danas i ovo ovdje“
Iako je ovogodišnji Naj, naj, naj festival iza nas, odlučili smo svejedno objaviti intervju s njegovom novom izbornicom Anom Prolić. Razlog je jednostavan – ovaj razgovor je puno više od tek najave minulog festivala, on je odlična slika recentnog kazališta za djecu i mlade u Hrvatskoj, njegovih dobrih i loših strana, potencijalnih svjetla, ali i tama. Zato, bacite se na čitanje!
Objavljeno: 12.21.2021 1:30:05 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Tretinjak
Ana Prolić / Privatni album

 

Draga Ano, ove se godine na izborničkom mjestu Naj, naj, naj festivala dogodila velika promjena – dugogodišnju izbornicu Željku Turčinović zamijenila si ti, na čemu ti na početku ovog našeg razgovora od srca čestitam.

Hvala. I hvala Žar ptici, s kojom mi je uvijek bilo lijepo i ugodno surađivati, točnije ravnatelju Dragi Utješanoviću, na pozivu i povjerenju. Kolegica Turčinović postavila je visoke standarde selekciji Naj naj-a zbog čega i sam festival ima visok status među festivalima na kojima sudjeluju predstave za djecu i mlade. Nadam se da sam svojim izborom, nemilim okolnostima unatoč, uspjela održati taj standard i da će on samo nastaviti rasti u budućnosti.

Na selektorskom stolu dočekalo te tridesetak snimki recentnih domaćih predstava. Prije nego se okrenemo samom izboru, kako bi na temelju odgledanog poopćeno ocijenila hrvatsko kazalište za djecu i mlade?

Na to mi je pitanje teško dati jednostavan odgovor jer je kompleksan, kao i slika recentne produkcije kazališta za djecu i mlade.

Volimo kompleksne slike i odgovore, stoga…

… S jedne strane, pojavili su se (a pojavljuju se i dalje) novi/e autori/ice s osvještenijim i definiranijim poetikama i estetikama te s drugačijim pristupom prema – prečesto nedovoljno vrednovanom – kazalištu za djecu i mlade. Ili bar s pokušajem novog, slobodnijeg i suvremenijeg pristupa. U njihovom se radu osjeća posvećenost i ozbiljnost u pristupu temi koju obrađuju, samom procesu i recepijentu. No ponekad i neki od njih uđu u svojevrsnu "rutinu", repeticiju unutar polja provjerenog i sigurnog, u ustaljivanje prakse. Možda je to nešto do čega neminovno dolazi ako autor nema potrebu postavljati samome sebi nove izazove. Ustaljivanje prakse samo po sebi nije loše, osobito na nekim poljima, a sigurno iz nje proizlazi i prepoznatljivost autorskog opusa, no mislim da možemo razlikovati kad se ona „okameni“ i postane nepropusna. Nisam sigurna da sva odgovornost za tu pojavu leži isključivo u samim autorima, već i u produkcijskim zahtjevima i očekivanjima. No, na kraju krajeva, autor je uvijek u poziciji reći da ili ne.

S druge, pak, strane  djeluje i niz autora koji kazalištu za djecu i mlade pristupaju sa znatno manje (da ne kažem manjkom) angažmana, strasti, inventivnosti i zapravo jasne vizije što i kako kome točno žele kumunicirati. Tu je vidljivo "odrađivanje" unutar zadanih parametara. Ne mogu reći da su te predstave nužno i „zanatski" loše, ali im nedostaje strasti i ljubavi. Ja ih vidim kao tijela bez htijenja, bez želje. Ne znam, možda su to prevelike riječi za tetar – strast, ljubav, želja. Možda to nosim još iz nekakvog ranijeg perioda kada sam smatrala kazalište čudesnim strojem koji može ići i daleko i duboko. I dalje smatram da može. Želim vjerovati da može. Dakako, to je neodvojivo i od promišljanja repertoarne politike pojedine kazališne kuće, odnosno umjetničkog tijela na nezavisnoj sceni. Neke su institucije, ako tako mogu reći, uspavane i umrtvljene po pitanju kreativnosti, znatiželje, osjetljivosti, pa i rizika; većine onoga što bi – po meni – trebalo odlikovati kazalište za djecu i mlade. A pri tome – proizvode i proizvode. Nažalost to su često kazališta u koja se djeca dovoze u autobusima kako bi se odradila ta terentska nastava, stavila kvačica pod kulturne aktivnosti.


KL Zadar, Nikomu pravo, režija i dramaturgija Ana Prolić

S kojom se posvećenošću i odgovornošću biraju te predstave? Tko ih bira? Neću ulaziti dalje u tu tematiku jer sam prilično ljuta oko načina na koji se djecu neselektivno odvodi u kazalište. Kao, pa bilo što je bolje od ničega. Ne znam baš. Ponekad mislim da je bolje veliko ništa, nego loše nešto. Ponekad sam vodila bitku s nastavnicima u školi kada mi je kćer odlazila na organizirane predstave, a koje ni po dobi, a kamoli po kvaliteti nisu bili primjerene. Hajde da je riječ o manjoj sredini. Ali u Zagrebu se ipak moglo izabrati. Gospođo, ne znam vam ja to, tako mi idemo, imamo dogovor s tim kazalištima, ja samo vodim djecu i pazim da ne jedu pod predstavom i da dođu svi na broju. Oprosti na digresiji.

Dapače, hvala ti na njoj jer mislim da je silno važna. Dakle, sljedeći cijeli intervju posvećujemo ovoj temi i sve krivine ćemo razbucati! Bar na papiru. Prije njega…

… vraćam se temi. Ima i institucionalnih kazališta koja već duže vrijeme pokazuju velik stupanj životnosti i otvorenosti u promišljanju i stvaranju, pa čak i predvode trendove. Jedna od tih institucija nalazi se i u ovoj selekciji i iskreno se nadam da će biti nagrađena za ono što je „skuhala“. Nezavisna scena je isto „šarolika“ po tom pitanju. Ne mogu reći da je nezavisna scena – generalno govoreći, generator novog, hrabrog, odvažnog, eksperimentalnog, izazovnog kazališta koje pita, propituje, pokazuje, prokazuje, ukazuje, poziva, koje sluša. Često s nje dolaze velika iznenađenja, ali i – kako mi to u kazališnom žargonu volimo reći – čvrge.

Osjeća li se razlika institucionalne i nezavisne scene u produkcijskom, izraznom i drugim pogledima?

Rekla bih da se razlika prvenstveno osjeća u produkciji. Iza predstava nastalih u institucionalnim kazalištima ipak stoje i „hladan pogon“ i – u pravilu – veća sredstva. No to uvijek ne donosi i bolju predstavu. Nezavisna produkcija ima taj „luksuz“ i „slobodu“ izbora izvođača, ali i drugih sudionika produkcije, što isto pridonosi i kvaliteti i raznolikosti. Nezavisna je produkcija ipak „zavisnija“ u smislu vlastite isplativosti i održivost, no što je zavisna. U ovo pandemijsko vrijeme to je svakako postalo još naglašenije. Zavisna produkcija još si može dopustiti da igra za desetkovanu publiku, no može li i nezavisna?

Uglavnom, rekla bih da se situacija u kazalištu za djecu i mlade mijenja, da ipak zadobiva drugu poziciju i da, ako ništa drugo, kazalište za djecu i mlade, kao i njegovi autoric/ce, u većoj mjeri promišlja samo sebe. No još uvijek mi se čini da je daleko od mjesta na kojem bi trebalo i moglo biti. Djeca i mladi su, po meni, publika kojoj je moguće najviše „dati“. Produkciju kazališta za djecu i mlade treba sagledavati unutar kazališne produkcije u cjelini jer je pod utjecajem istog društveno-kulturalnog i inog konteksta. Voljela bih da odrednica kazalište za djecu i mlade označava samo dobnu specifičnost ciljane publike, a ne i način na koji se promišlja i s koliko se angažmana, potrebe, volje i strasti i radi.  

Koje su teme najuočljivije ili najčešće u ovogodišnjoj ponudi?

Predstave prijavljene na ovogodišnji Naj Naj kretale su se od tematiziranja prihvaćanja/neprihvaćanja različitosti, vršnjačkog nasilja, smrti, procesa nastanka predstave i radijske izvedbe, potrebe za suradnjom u cilju ostvarivanja ambicija, odnosa laži i mašte, izazovima odrastanja, svemirskih tijela, stresa/pritiska koji nastaje pri ostvarivanju željenog cilja, sukoba između pojedinčevih želja i nametnutih mu uloga, posluha i neposluha i dr. U nekoliko slučaja adaptacija nedramskih tekstova – koji su svi „kanonski“ naslovi – pokazala se tendencija temporalizacije i lokalizacije i manje ili više uspješnije kontekstualizacije. 


KD Pinklec, Kao voda, tekst i dram. Ana Prolić

Kad smo kod kontekstualizacije, je li prevladavao tradicionalni ili suvremeni izraz i pristup temi?

Ne znam koliko su predstave prijavljene na festival reprezentativni uzorak, ali na temelju njih mogu reći da dominaciju još uvijek ima tradicionalni pristup i izvedbeni izraz, no sve je više suvremenih tendencija. Ono što zamjećujem je da se u određenom broju predstava vide suvremene izvedbene tendencije, no nisu uvijek dosljedno i u cijelosti, svjesno provedene. Mnoge predstave uvode „suvremenost“ na, po meni, kozmetički i površan način, a strukturalno i sadržajno, kao i na polju izraza, ostaju „na sigurnom“.

Je li riječ i dalje apsolutna vladarica ili su i ostali elementi scenske igre dramaturški i scenski aktivni?

Rekla bih da je verbalni izraz još uvijek dominantan, iako je sve prisutniji neverbalni izraz. U ovoj su selekciji dvije predstave usmjerene na neverbalni izraz. I još su dvije predstave, prijavljene za festival imale takav karakter. Kod takvih se predstava ponekad dogodi „prezasićenost“ neverbalnog znakovlja koja, pretpostavljam, nastaje iz nekakve nesigurnosti u konotativnu i denotativnu nabijenost neverbalnog znaka.

Budući da si ulogu izbornice preuzela u vremenima krajnje izazovnim po kazalište za djecu i mlade, koliko se te muke po kazališne junake osjećaju u predstavama? Od izraza do sadržaja. 

Tema pandemije i njezinih posljedica na pojedinca i društvo u cjelini, kako kratotrajnih, tako i potencijalno dugoročnih, bila je prisutna samo u jednoj prijavljenoj predstavi koja nije ušla u selekciju. Riječ je o predstavi s nezavisne scene koja je pokušala pokazati kako se pandemija odražava na proces nastanka kazališne predstave, ali i na samo njezino izvođenje. Ostale predstave, na žalost, nisu krenule u tom smjeru. Ideja da bi kazalište za djecu i mlade trebalo ostati u starom normalnom, sadržajno i izvedbeno nezahvaćeno virusom koji nam je svima potresao živote, čini mi se pogrešnom i kontraproduktivnom. No nije to veliki novum. Kazalište za djecu još uvijek u prevelikom broju predstava ostaje u nekom drugom vremenu, u prostoru apstraktnih ideja i vrijednosti, u prostoru bez boli, smrti i širokog spektra emocija.  Naravno da je u brojnim pričama, bajkama i basnama utkana i situaciona i odnosna svevremenost i da obrađuju i prorađuju neke svevremen strahove i nelagode. Ali prečesto se od udaljavma od ovoga danas i ovoga ovdje. Postavljaju djeca i mladi ista pitanja kao i prije sto godina, imaju iste razvojne faze i strahove, no postavljaju i brojna druga, nova pitanja proizašla iz njihove stvarnosti koja se mijenja i trči sve brže.

Da se vratim na temu covida, pitanje je koliko je brzo kazalište moglo (zbog programske politike i prijavljenih projekata) brzo reagirati na situaciju i jesu li sve prijavljene predstave nastale u pandemijskom vremenu. Ne znam, možda smo se svi nadali da će to sve trajati kraće i da neće imati ovolike i ovakve posljedice. Mislim da je sada već dovoljno dugo tu i s perspektivom još izvjesnog trajanja te da je svakako vrijeme da se i tematizira u kazalištu za djecu i mlade. Jer koga je, ako ništa drugo onda u razvojnom smislu, pandemija više pogodila no djecu i mlade? Pogledajte samo što je s porastom depresije, autodestrukcije i socijalne disfunkcije kod djece i mladih. Brojke su zabrinjavajuće. No o tim se pojavama teško može govoriti „u rukavicama“, kako se često zahtijeva od kazališta za mlade i djecu.    

Gdje (još) vidiš prostor za daljnje napretke, odnosno gdje su po tebi najslabije karike ovogodišnje produkcije?

Prostor za napredak postoji uvijek i svugdje i mislim da bismo svi mi koji na ovaj ili onaj način sudjelujemo u promišljanju, stvaranju i valoriziranju kazališta za djecu i mlade toga trebali biti svjesni i težiti tome. Kao i tome da se međusobno potičemo, podržavamo, osnažujemo i inspiriramo. Sada pomalo zvučim kao neki političar koji daje opće smjernice djelovanja iz  nekake idealne slike unutar koje vladaju isto tako idealni odnosi. Činjenica je da je situacija znatno drugačija.

Nezahvalno je govoriti o najslabijim karikama ovogodišnje produkcije, odnosno u kojoj mjeri su one drugačije od slabih kratika prošlogodinje produkcije. Već mi se duže vrijeme čini kako je jedna od slabijih točaka dramaturgija. Ili mi se to čini tako jer sam dramaturginja? Ili je dramaturgija uvijek i u svemu?


GKL Split, Katin tajni začin, tekst i režija Ana Prolić

Ja nisam dramaturg, no u potpunosti se slažem s tobom, a čini se da nismo usamljeni u tome. Kako bi ti, kao jedan od rijetkih svijetlih primjera dramaturga/inja u našem kazalištu za djecu i mlade…

… Hvala na komplimentu…

… u potpunosti zasluženom… okarakterizirala dramaturški sloj u ovih 30-ak predstava?

Imam dojam da se dramturgiji ne daje dovoljna pažnja (ako joj se uopće i daje) i da je često nekako „usputna“, aleatorička. Često vidim iznimno bitnu i zanimljivu temu, dobre izvedbe, pametna redateljska riješenja, potentan predložak, ali i manjak cijelovitog promišljanja, te dosljedne i osvještene primjene postupaka. Često mi nedostaje ta cjelovitost, zajednički nazivnik.

Iako je sam festival, koji je bio motiv za ovaj razgovor, iza nas, svejedno se okrenimo odabranim predstavama. U riječi izbornice napisala si da je tvoj glavni kriterij bio odabrati predstave koje bi i sama voljela gledati. Jesi li uz taj kriterij imala neke „pomoćne kriterije“? Koje?

Uvijek postoje kriteriji izbora, odnosno ograničavajuće zadanosti. Sam festival unutar prepozicija prijava vrši određenu pred-selekciju koju (nažalost) ne čitaju i ne shvaćaju ozbiljno svi prijavljeni. Osim tih javno artikuliranih odrednica, postoje određene prepozicije koje se komuniciraju samom selektoru/ici, a često su produkcijskog karaktera. Ove godine tu je još i set epidemioloških mjera i ograničenja (od broja glumaca na sceni, prostora za izvedbu i dr.) koje treba imati na umu. I, na kraju, svaki izbornik ima vlastite kriterije koji se stvaraju i u odnosu na samu „ponudu“. Ponekad je teško prikupiti broj predstava koji očekuje festival, a ponekad je teško reducirati se na taj broj. Ovo drugo mi je puno draža dvojba.

Selekcija je bila fino izbalansirana između nezavisnih kazališta i institucija, verbalnog i fizičkog teatra, uz na dječjim festivalima rijetku gošću – predstavu radiofonskog izraza i ideje. Kako bi retrogradno naslovila vlastitu selekciju?

Sad si me zatekao. Iz staroga u novo.

Jesi li svjesno „balansirala“ selekcijom?  

Ne u velikoj mjeri i ne po principu – za svakoga ponešto, već sam pokušala pokazati raznolikost produkcije.

Na kraju našeg razgovora, festival se zbog korona-situacije održao online. Što misliš o snimkama predstava? 

Evo, reći ću, pa kud puklo da puklo: ne volim (gledati) snimke predstava. Uvijek sam ih smatrala „nužnim zlom“ i zazirala sam od njih. Naravno da su one u nekim slučajevima i neophodne (recimo za slučaj selekcije inozemnih predstava i sl.), korisne (u edukacijske i analitičke svrhe) i vrijedne (kao teatrološki materijal i dokument). No snimku predstave nikako ne mogu zamijeniti, pa čak niti usporediti s predstavom, niti doživljaj, niti iskustvo gledanja i „sudjelovanja“. U cijeloj priči meni, osobno, najviše znači to svjedočenje i sudjelovanje u proizvodnji i istovremena recepcija. Za mene snimka predstave, prije svega, imam informativnu i dokumentarnu vrijednost, a i tu valja razlikovati vrste snimaka – da li je snimana iz pozicije „objektivnog promatrača“ (statična kamera, snimanka „totala“)  ili je snimana na drugačiji način i montirana.

I pri samoj selekciji snimka predstave nije najsretnija opcija, ali se ipak polazi od pretpostavke da je selektor/ica dovoljno educiran/ i iskusn/a da i na temeljnu nje može donijeti vrijednosnu procjenu i „pretpostaviti“ izvedbu.

Razumijem da su brojna kazališta na određeni način bila „osuđena“ na plasiranje snimka predstava kako bi održala i/li zadržala interes gledatelja, u nekim slučajevima i ostvarila određenu dobiti, pa čak, usuđujem se reći, opravdala same sebe, te jednom djelu publike možda  i „zadovoljila“ potrebu za kazališnim izrazom. Ja, svakako, nisam dio te publike.  Mislim da je ovo tema kojoj bi se moglo, a i trebalo pristupiti iznimno ozbiljno, odgovorno i analitički.

Najnovije:
VRUĆI INTERVJU: DRAŽEN ŠIVAK
„Na sceni je uspjeh uspostaviti kontakt, a na nezavisnoj sceni – preživjeti“
Nedavno je svoj, nadam se dugi, kazališni život započela predstava 'Dvostruki aksl' što je bio odličan povod da porazgovaramo s njenim autorom i suizvođačem – uvijek kazališno zanimljivim, hrabrim, mudrim i izazovnim Draženom Šivakom
INTERVJU S POVODOM: ANDREA ŠPINDEL, GLUMICA I LUTKARICA U GKL RIJEKA
„U riječkom GKL-u naučila sam se igrati, osjećati i neprestano tražiti u sebi svježinu i kreativnost“
U sklopu riječkog gostovanja na 12. Lutkokaz stiže, odnosno vraća se, odlična osječka glumica i lutkarica Andrea Špindel s kojom smo porazgovarali o predstavi 'Avanture maloga Juju', njenim studentskim danima na osječkoj akademiji i profesionalnim u GKL-u Rijeka te o lutkarstvu jučer, danas i sutra
INTERVJU S POVODOM: PETRA ŠARAC
„Iskoraci u nepoznato, začinjeni vjerom u proces, recept su za bolje, ljepše i igrivije kazalište“
12. Lutkokaz ugostit će bivšu osječku studenticu, danas nagrađivanu glumicu i lutkaricu GKL-a Rijeka Petru Šarac, koja se u svoj rodni grad vraća ili navraća s izuzetno zanimljivim projektom 'Oh la la'. Uoči Lutkokaza porazgovarali smo s Petrom o predstavi, lutkarstvu i kratkom povratku u Osijek
PAVLICA BAJSIĆ BRAZZODURO, INTERVJU
„Čuveni pozdrav vješto je skrio sve ono što je Božena stvorila“
U utorak 15. veljače u Zagrebačkom kazalištu mladih premijerno će biti odigrana predstava 'Halo, halo, ovdje Radio Zagreb' o velikoj zagrebačkoj i hrvatskoj glumici, urednici, prevoditeljici, ravnateljici i spikerici Boženi Begović. O samoj predstavi, Boženi, radiofoniji i njenoj sceničnosti, kao i o Centru mladih Ribnjak porazgovarali smo s osobom koja sve zna o tome i još koječemu, autoricom predstave Pavlicom Bajsić Brazzoduro