Draga Katarino, dugi niz godina kao novinarka, kritičarka i zaljubljenica u kazalište pratiš (i) hrvatsko lutkarstvo. Kako bi ga ocijenila, posebice u odnosu na europsko i šire (koliko si ga imala prilike upoznati)? Jesmo li u toku, kaskamo li, jesmo li u nekim aspektima možda ispred?
Vrlo mi je teško odgovoriti na ovo pitanje prije svega jer sam o međunarodnom lutkarstvu informirana isključivo prateći festivale u našoj zemlji, a u posljednje vrijeme, na žalost zbog drugih životnih obaveza, nisam bila u mogućnosti popratiti sve naše predstave. Kad bih govorila isključivo iz perspektive osobe koja prati PIF, ne bih rekla da kaskamo, ali ne vidim ni u čemu bismo bili ispred. Većina je predstava koje sam odgledala u našim lutkarskim kazalištima i dalje vjerna tradicionalnijem pristupu, epskim i dramskim literarnim predlošcima kojima je u središtu sama priča, a lutka je samo sredstvo prenošenja literarnog djela na pozornicu. Međutim, postoje predstave koje nude više od toga, koje lutki daju više prostora za samoizražavanje i koje istražuju različite mogućnosti lutkarskog kazališta. Inozemne predstave koje su me se najviše dojmile bile su upravo one koje su istraživale različite materijale, koje su nas uvlačile u čarobni i mistični svijet lutkarskog kazališta kroz različite, nekonvencionalne vrste lutaka – animirajući papirnate maramice, novinski papir, tkaninu....
A što te u našem lutkarstvu ostavilo bez daha (ili vjeruješ da bi)? Koji su za tebe najsvjetliji trenuci hrvatskog lutkarstva?
Žao mi je da nisam gledala predstave Luka Paljetka jer je njegovo poimanje lutkarskog kazališta do danas vrlo suvremeno. Mislim da je on svojim promišljanjima, predstavama i tekstovima, napravio važnu prekretnicu u poimanju lutke i prenošenju ideja na lutkarsku pozornicu. Smatram da se svijetli trenuci bilo koje umjetnosti, pa tako i lutkarske, događaju zahvaljujući karizmatičnom vizionaru, umjetniku koji svojim radom i promišljanjem pomiče granice. Takvi su bili Zlatko Bourek, o kojemu su povjesničari lutkarstva možda ostavili i najviše pisanoga traga, Marin Carić… da sad ne nabrajam sve važne i nezaobilazne osobnosti koje su već odavno ušle u povijest hrvatskog lutkarstva, a zahvaljujući kojima možemo biti ponosni na našu lutkarsku umjetnost.
Ima tu još jedna, po meni vrlo važna autorica i lutkarica, koju povjesničari nisu (još) valorizirali,a čije predstave, bar po mojemu mišljenju, ulaze u svijetle trenutke naše lutkarske umjetnosti. To je Kruna Tarle i njezina nekadašnja skupina (iz devedesetih godina prošloga stoljeća) Fasade. Njezine su filozofske i vrlo poetske predstave ostavile snažan trag na moje poimanje lutkarstva, obraćale su se odrasloj publici i nudile pogled na drukčije lutkarstvo, drugačije od onoga što sam do tada gledala, pokazale su mi široku lepezu njegovih mogućnosti i ljepotu istraživanja.
Ne znam usuđujem li se i današnje vrijeme nazvati svijetlim trenutkom jer će to tek godine koje dolaze uistinu i pokazati, ali sretna sam što su se pojavile izuzetne redateljice i nezavisne skupine koje već sad ostavljaju duboke i važne tragove. No, o tome više u odgovorima koji slijede.
Okrenimo se onda odmah sadašnjosti, ali za početak onoj njenoj tamnijoj strani.Što po tvom mišljenju najviše nedostaje današnjem lutkarskom kazalištu u Hrvatskoj?
Ne možemo reći da ne postoje lutkarske predstave za odrasle. One se od Boureka do danas pojavljuju – no i dalje vrlo rijetko i sporadično. Žao mi je da naša lutkarska kazališta nemaju hrabrosti staviti na repertoar bar jednu predstavu za odrasle godišnje – što znači da se izvodi kroz godinu više puta, a ne jedanput, dvaput što je danas slučaj.
Nedostaje mi više predstava koje će istraživati različite mogućnosti lutke – od materijala i oblikovanja do pokreta i animacije. Prema mojem mišljenju nemamo dovoljno lirskih, poetičnih predstava, kao ni političkih satira.
Isto tako nedostaju nam lutkarski virtuozi – pod time mislim na one lutkare čija nas animacija ostavlja bez riječi, bez daha. One koji su tehniku izbrusili do savršenstva, kojima je najsitniji detalj bitan. Pritom ne mislim da su naši lutkari loši, niti je ovo kritika njihova rada. Nikako. Samo tu perfekciju koju smo vidjeli kod nekih stranih lutkara na PIF-u, kao što je nezaboravni Neville Trenter (ali znam da ih je bilo još, samo im se ne mogu sjetiti imena), u našim predstavama nisam još vidjela.
I na kraju, silno mi je drago da se objavljuje sve više stručne literature o lutkarstvu, za što je, osim MCUK-a i PIF-a, izuzetno zaslužna Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku. Međutim, i dalje ima premalo kritičkih tekstova o predstavama. Kontinuirano ih objavljuješ ti u Kritikazu, a u ostalim elektroničkim i osobito tiskanim medijima rijetko na njih nailazim. Na žalost, svi znamo da je u medijima kazalište za djecu nepravedno zapostavljeno, usudila bih se reći potpuno marginalizirano, a lutkarstvo se kod nas percipira isključivo u domeni kazališta za djecu (što je nakon toliko godina uistinu nevjerojatno), tako da sam sretna što postojite ti, Olga Vujović i svi oni entuzijastični kritičari koji traže bilo kakav medijski prostor za objavu svojih kritika o recentnim lutkarskim predstavama.
Nakon ovoga pisat ćemo i objavljivati još više, bolje, jače (entuzijastična pera bez papira neka nam se slobodno jave. Tu će uvijek naći svoj kutak)! Kad smo kod toga, što vidiš kao jake strane hrvatskog lutkarstva danas?
Vidim ih u pojedinim vrlo talentiranim i izuzetno educiranim redateljicama koje ozbiljno i duboko promišljaju lutkarsko kazalište kao što su Morana Dolenc i Tamara Kučinović. Njihove su estetike vrlo različite, no imaju nešto zajedničko. Svaka predstava koju rade razlikuje se od one prethodne, a ipak imaju prepoznatljiv rukopis. Morana Dolenc svakom svojom predstavom iznenadi odabirom materijala, vizualnim oblikovanjem i redateljskom idejom, vrlo uspješno eksperimentira s različitim vrstama, podjednako je razigrana,maštovita i duhovita u verbalnim i neverbalnim predstavama, ima sjajan tim glazbenika s kojima surađuje i sve su komponente lutkarskog kazališta – od lutke i teksta, preko scenografije i glazbe do svjetla – ujednačene. Predstave Tamare Kučinović obaraju s nogu podjednako malu i veliku publiku što se može vidjeti i po velikom broju osvojenih nagrada na različitim festivalima. Za mene su neke Tamarine predstave emotivno toliko snažne da se nije jedanput dogodilo da suznih očiju izlazim iz kazališta. Pritom obje redateljice sjajno komuniciraju s malim gledateljima i podjednako s odraslom publikom, koju osvajaju ne dodvarajući im se, kolokvijalno rečeno, jeftinim forama.
Sad ću se vratiti onom prvom pitanju – kaskamo li za međunarodnim lutkarstvom? – predstave Morane Dolenc i Tamare Kučinović svakako ne kaskaju. Stoje im uz bok...možda su čak ispred mnogih predstava koje nisu iz naše zemlje.One čine jaku stranu našega lutkarstva to jest njihove nezavisne lutkarske skupine –Moranin LOFT (Lutkarska organizacija koju fakat trebamo) i Tamarin Gllugl. Okupile su entuzijastične umjetnike željne istraživanja i drugačijeg stvaranja lutkarskih predstava i nadam se da neće posustati u tom svom radu.
Gdje, osim u Tamarinom i Moraninom radu, vidiš budućnost hrvatskog lutkarstva?
Teško je reći, no mogu govoriti o tome kakve bih predstave u budućnosti voljela gledati, što sanjam kad razmišljam o lutkarstvu. S obzirom da educiramo glumce lutkare, stvarno bih voljela da u budućnosti netko ovlada vještinom do savršenstva, što mislim da i nije tako nemoguće.
Možda se veliki dio lutkarskih stručnjaka ne bi složio sa mnom, no ja bih stvarno voljela gledati naše lutkarske predstave koje će na najvišem stupnju spajati/ isprepletati/ povezivati nove tehnologije s lutkom, kao što to Finac Kalle Nio radi s glumcima u predstavama nove magije koje smo gledali na fantastičnom festivalu kojega na žalost više nema – Festivalu novog cirkusa.
I o čemu još sanjam... u ovo suludo vrijeme korona krize, bilo bi divno kad bi se lutkari okrenuli novim pozornicama i počeli stvarati teatar na otvorenom. Pritom ne mislim na premještanje lutkarske kutije u neki vanjski prostor, nego, u skladu s ambijentalnim kazalištem, razmišljam o predstavama koje komuniciraju sa zgradama, ulicama, trgovima, livadama, o lutkama koje ulaze u interakciju sa zadanom scenografijom, o tome da sam ambijent postane lutka...nije to neka novina, no ne susrećemo se s time baš često, zar ne? Moram istaknuti jednog studenta osječke akademije koji se, koliko ja znam, jedini kazališno reflektirao na ovo ludo vrijeme u kojemu živimo. Riječ je o Juri Ruži i njegovoj ispitnoj predstavi Samoizolacija u 40 minuta koja duhovito, neverbalnim izrazom, progovara o opsesiji čišćenja i dezinficiranja nas samih i svega što nas okružuje što dovodi do potpunog ludila. Nitko se od kazališnih umjetnika nije dosad uhvatio ukoštac s tom temom, a Jura Ruža je to napravio sjajno i stvarno bi mu se trebao dati prostor za često izvođenje i gostovanje. Budućnost hrvatskog lutkarstva vidim upravo u tim mladim ljudima koji će kritički propitivati i lutkarski promišljati stvarnost i svijet u kojemu živimo, ali i u institucijama koje će im otvoriti svoja vrata da uspiju doći do što većeg broja publike. Jesam li pretjerani idealist?
Nadam se da nisi. Ako i jesi, ova tvoja vizija, prepuna potencijala, toliko mi se svidjela da je u moju glavu već upisana. S kojim će se problemima lutkarstvo budućnosti susretati (da znam pripremiti glavu)?
Upravo su institucije i njihova zatvorenost jedan od najvećih problema koji neće nestati preko noći. Teško je eksperimentirati ako se gleda na profit i svaku prodanu ulaznicu, a opet svjesna sam da kazališta, kako bi preživjela, moraju zaraditi. U dječjem kazalištu bit će problema koje susrećemo i danas – ravnatelji moraju zaraditi, a zarada leži u punom kazalištu. Zna se da se gledalište puni lektirnim naslovom jer za njega imate zagarantiranu školsku i vrtićku publiku. I tako je to začarani krug iz kojega ćemo se teško izvući, pogotovo u vremenu u kojemu živimo, a u kojemu je novac važniji od umjetnosti. No, nemam ja ništa protiv lektire. Upravo sam pogledala u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci i oduševila se. To je upravo lutkarstvo koje svakako kupuje mladu publiku - sama sam se u to uvjerila razgovarajući s mladima nakon predstave. Takav pristup kazališnoj predstavi privlači mlade u kazalište i na lutkarsku predstavu, a osobito je važna stvar da se lutkarsko kazalište trenutačno nalazi na repertoaru jedne naše nacionalne kuće koja u svakom pogledu trenutačno pomiče granice - u njoj se izvode izvrsne operne predstave uz poštivanje svih epidemioloških mjera, a u Drami imamo lutkarskoga Kralja Edipa koji sjajno komunicira s mladima.
Što se samih instituicija tiče, mislim da ni jednom ravnatelju kazališta, osobito danas, uopće nije lako. Pogotovo ako svojim repertoarom i odabirom suradnika uistinu želi napraviti neke pomake i promjene. Pomake i promjene cijeni uski krug ljubitelja umjetnosti, cijenit će povijest, bit će važni za budućnost, ali za sadašnjost je to često riskantno i neisplativo.
Što se tiče odraslih, žao mi je da do danas mnogi nisu shvatili da je lutkarstvo umjetnost koja komunicira podjednako s djecom i odraslima te da može komunicirati i samo s odraslima.
Vrlo je teško pridobiti odraslu publiku na lutkarsku predstavu, pa makar to bila predstava poput spomenute Samoizolacije. To je jedan od problema koji odavno postoji, a bojim se da također neće tako lako nestati. Zato nam na repertoaru treba više predstava kao što su Kralj Edip.
Rješenje tog problema, naime, vidim u kontinuitetu takvih predstava na repertoarima lutkarskih, ali i dramskih kazališta, što kratkoročno neće biti isplativo, ali dugoročno će se, sigurna sam, višestruko isplatiti. Pitanje je bi li itko od nas koji tako mislimo to i napravio kad bi se našao u poziciji ravnatelja.
Da ne završimo u tamnim tonovima, vratimo se prednostima ovog našeg idealnog lutkarstva budućnosti.
Najveća prednost u svakoj umjetnosti su ljudi koji tu umjetnost stvaraju, a mane su u institucijama koje im često vremenski ograničavaju rad ili im postavljaju uvjete poput odabira teme ili literarnog predloška.
Ali, ti su ljudi, poput već spomenutih Morane Dolenc i Tamare Kučinović, počeli osnivati vlastite lutkarske družine u kojima rade bez računice, punim plućima i potpuno slobodno. Tu nastaju pokušaji i pogreške, ali i stvara se umjetnost. S obzirom na Akademiju, takvih ljudi i družina moglo bi u budućnosti biti sve više – nadam se da će svi naći svoju publiku i da će se za takvim predstavama tražiti karta više.
Ostale Lutkosrijedine razgovore potražite ovdje.