Draga Anjo, od 22. do 26. veljače održat će se vrlo zanimljiva online konferencija posvećena regionalnom kazalištu za djecu koja će pokriti neke od ključnih tema i problema tog na više načina zanemarivanog i ignoriranog umjetničkog izraza. Možeš li mi reći nešto više o njoj?
Konferencija je možda malo nezahvalan naziv jer odmah evocira nešto ili jako stručno i profi, ili jako dosadno, ili oboje. Riječ je o online susretu ljudi koji se u našoj regiji – točnije u četiri okupljene države – bave kazalištem za djecu i mlade te luktarstvom. Područjem koje je, kako si rekao, zanemarivano i ignorirano. Paneli će se vrtjeti oko kulturnih i repertoarskih politika, pitanja i problema festivala, mogućnosti koprodukcija i različitih inovativnih modela suradnje te kazališta za tinejdžere. Naravno, to je samo jedan dio kolačića zvanog kazalište za djecu i mlade, no nekako su se te teme iskristalizirale kao akutne, bolne, zanimljive ili problematične. U nekim budućim pričama posebno ćemo se baviti i postojanjem, odnosno nepostojanjem, kritike ili visokog obrazovanja, no zasad smo tu. Dakle, od 22. do 26.2. live na Facebooku Regionalne platforme Od malih nogu, preko popularnog Zooma govore face iz regije! Tu su Romano Bogdan, Petar Pejaković, Sonja Petrović, Mojca Jan Zoran i svi ostali koji se jako trude da djeca i mladi budu i ostanu inficirani kulturom!
Već si spomenula ime platforme koja je pokrenula ovu konferenciju-susret. Riječ je o regionalnoj platformi Od malih nogu. Možeš li, kao jedna od pokretačica, predstaviti platformu i cijeli projekt?
Od malih nogu je priča o prijateljstvu, entuzijazmu i posvećenosti. Osnivačice su žene, prijateljice i umjetnice koje su se susrele u listopadu 2018. na Next Generation programu Assiteja Srbija u Novom Sadu. One su predstavnice partnerskih organizacija - Festivala ekološkog pozorišta FEP (Bačka Palanka), Dramskog studija Prazan prostor (Podgorica) te Zavoda Odprti predali (Kranj). Onda smo pričale, radile, razmišljale i nekako se prirodno otvorilo pitanje statusa kazališta za djecu i mlade u državama iz kojih dolazimo – Slovenije, Srbije, Hrvatske i Crne Gore. Neću sada dužiti o tom kako i zašto je pitanje statusa problem, svatko tko imalo poznaje suvremeno kazalište svjetskih razmjera, ili bar estetiku i zdrav razum, slobodno može otići u neko gradsko kazalište za djecu i šokirati se neinovativnošću. Problem je, i u to smo sigurne, to što kazališni profesionalci podcijenjuju taj dio struke. Niste uspjeli, pa se bavite lutkicama, pričicama, songićima. To je motivacija za rad platforme Od malih nogu – afirmacija i promocija kazališta za djecu i mlade kroz edukativne i umjetničke sadržaje, kampanje, web portal i ostale digitalne alate poput aplikacije i slično. Sto sadržaja putem kojih želimo vikati – važno je, jednako izazovno, jednako vrijedno i dovoljno umjetnički baviti se kazalištem za djecu i mlade!
"Od malih nogu", manifest
Jedan od važnih dijelova projekta je Internet portal. Koliko je to bitan dio projekta te gdje ti vidiš njegovu ključnu ulogu?
Ja uvijek nekako gledam širu sliku. Web portal u nekom površnom gledanju predstavlja dobar PR – svi surfaju, a mi kanimo na njemu okupiti sva kazališta, sve pojedince i sve tekuće predstave iz regije i o njima informirati širu javnost. Drugi korak je ovaj „tvoj“ kutak – kritika, stručna literatura, teorijski tekstovi. Ja sam studirala komparativnu, teatrologija mi je bila najdraža i s tom temom sam i diplomirala, a da mi nikada nije palo na pamet da kazalište za djecu i mlade (ili nedajbože lutkarstvo) postoje! Dakle, kutak za analitiku i kritiku koji dugoročno može biti i kutak za širenje vidika! A onda... portal kao mjesto koje garantira da pandemija više nikada neće ukinuti kazalište jer će generirati predstave iz cijele regije i na taj način i publici i umjetnicima osigurati opstanak. A onda… iz perspektive bolje budućnosti, i portal koji se bavi i istraživačkim novinarstvom, prokazuje probleme u nekim političkim strukturama i slično. Ovo je moj wishful thinking, došli su rezultati Javnih potreba pa sam malo ljuta, ali u sukusu: nadam se da nam tako što više neće trebati kroz desetak godina jer će korupcija i nepotizam postati zanemarivi. Slobodno se nasmij sa mnom!
Uz gorki osmijeh, nastavljamo u istom tonu. Gdje vidiš ključne probleme kazališta za djecu i nezavisnog kazališta za djecu u Hrvatskoj, ali i šire?
Ajme, ovo mi je najdraže pitanje na koje uvijek odgovaram isto: u politici. U pojedinačnim interesima. U supstancijalnom nerazumijevanju nekih nadređenih struktura. U tome što umjetnost nije nadređena politici, nije samostalna. U društvu, očajnoj društvenoj klimi, i tome što u Hrvatskoj vladaju neke druge vrijednosti koje ne mare za stručnost, obrazovanje, fine manire, ne govore strane jezike, ne ulažu u širenje horizonta, ne zanimaju se za različitost. Vladaju površnost i uzak pogled na svijet (ako ga uopće ima). A ono čega definitivno nema je kurikuralna reforma, a od kolijevke pa do groba najvažnije je đačko doba!
Uz sve što si nabrojala, posljednjih je godinu dana zbog pandemije bilo gotovo neizdrživo nezavisnim kazalištima i kazališnim umjetnicima, kojima i ti pripadaš. Misliš li da će se to u dogledno vrijeme normalizirati ili će se nezavisni morati prilagođavati? Gdje vidiš neke prilagodbe ovakvim situacijama? U malim, zatvorenim prostorima, velikim otvorenim, internetu…?
Evo još jednog idealnog, pomalo ružičastog ali u najljepšoj nijansi te boje, pogleda na budućnost: kazalište će biti posvuda, gledat ćemo ga na otvorenom i u zatvorenom, kao projekcije u javnom prostoru i kao klasične predstave u kazališnom prostoru, ući će ponovo u vrtiće i škole, možda i korporacije, domove... Malo sam odlutala, i makar se bojim da nezavisnima nikada neće biti (financijski) lako, vjerujem u naše kapacitete za prilagodne, u našu kreativnost i komunalni rad, i vjerujem da ćemo kao i dosad te zahvaljujući slobodi koju imamo otvoriti sve moguće prostore kako bismo pokazali što znamo i možemo!
Može li platforma Od malih nogu riješiti neke od ključnih i aktualnih problema? Što ti vidiš kao idealne rezultate projekta, a što realne?
Ajmo prvo biti realni – mislim da može djelomično riješiti problem nepostojanja visokoškolskog obrazovanja kroz neke informalne sadržaje, ali i ciljanom komunikacijom s institucijama poput ministarstava obrazovanja ili umjetničkih akademija te humanističkih fakulteta. Mislim da su diseminacija i samoodrživost također realne i nisu puko slovo na papiru koje čita europska administracija. Mislim da možemo usmjeriti pažnju struke i javnosti na sebe, a onda dugoročno mijenjati. A sada dolazimo do onog idealnog: dugoročno želim da kolege nikada više ne pomisle da se bavim ovime jer nisam uspjela, jer nisam dovoljno dobra, da nezavisna kultura i radnici u umjetnosti i kulturi budu dovoljno cijenjeni i ostvare uvjete za dostojanstven rad te da lektirni naslovi i kič ne budu mus. Da se nezavisni i institucije više miješaju, uče jedni od drugih i čuvaju jedni druge. I da LOFT uspije otvoriti Lutkarski centar koji fakat trebamo kao nacionalnu podružnicu platoforme!
LOFT, Lovci na snove, dramaturgija Anja Pletikosa
O projektu ćemo još puno pričati, stoga se okrenimo malo tebi. Završila si kroatistiku i komparativnu, a u kazalištu uglavnom radiš kao dramaturginja koja, tek naizgled paradoksalno, bježi od previše riječi na sceni. Kako izgleda tvoj idealni izvedbeni izraz, a kako kazalište za djecu?
Joj nisam sigurna da se slažem s tobom! Ne bježim od riječi, ali bježim od previše riječi! I od riječi koje nemaju smisla ili ritma. Od nekakvog govornog realizma, toga se grozim! Volim riječi, radim s riječima, često čitam naglas ono što napišem i na prvu osjetim kad ritam šteka, makar sam muzički potpuno neosposobljena. Tako da ću na tvoje pitanje odgovoriti ovako: moj idealan izvedbeni izraz je mladunče Ivane Sajko kada izvodi Rose is a rose is a rose is a rose, plesačica u Rosas danst Rosas, malo Büchnerove eklektike i političnosti, onoga što su Dora Ruždjak Podolski i Zajec napravili u Črnoj mati zemli i Zore Riđokose u Medvešekovoj režiji. A da to sve ne bi bilo groteskno, provući ćemo ga kroz filter estetske jasnoće i preciznosti.
Iako sam očekivao promišljenost, preciznost tvog odgovora me u potpunosti osvojila. Iz ovoga, ali i toga koliko poznajem tvoj rad, rekao bih da su ti vrlo bliski ples i kazalište za djecu. Je li u našem kazalištu stvoren most između tog izraza i publike? Koliko je djeci blizak pokret kao način komunikacije?
Pokret je inherentan, prvo smo plesali i igrali se, onda smo krenuli razmišljati i analizirati (i s time je sve krenulo kvragu)! Nije stvoren most kod nas, stvorene su pojedine inicijative i sjajni radovi. Ali dok ZKL ili Trešnja kao kazališta koja su stvarno posjećena na svoj repertoar ne uvrste hibridne, interdisciplinarne ili djelomično plesne predstave, bojim se da će sve ostati na tih nekoliko entuzijasta. Zašto ZPA ne bi napravio koproduciju sa ZKL-om? Zašto Ferlin ne bi koreografirao i režirao u Žar ptici? Ovo su dosta prvoloptaška pitanja, već neko vrijeme sam malo van plesa, ali kao osoba koja ga je i prakticirala i stvarala i gledala, znam da je 1. dobra plesna predstava nevjerojatno iskustvo kakvo ponekad dramski teatar ne može biti; 2. osvještavanje važnosti o pokretu krucijalno i za tijelo i za um.
Mali teatar, Don Quijote od Hrvatske, dramaturgija Anja Pletikosa
Koje bi svoje dosadašnje radove istaknula kao najbliže nekom idealu?
Bitka na Neretvi je predstava koja je nastala u trenu kada je ova država vidljivo počela truliti u smislu ljudskosti. Proces je bio dug i naporan, ali ono što smo dobili na kraju je u smislu neke participativne estetike i ideologije ono što mene zanima u životu. Zadnje sam je gledala na Marulićevim danima 2017. i sjećam se divnog Vukelićevog poentiranja na „the point of no return“ i trena u kojem se tada nalazimo. Prošle su četiri godine, the point of no return je evidentan. To je predstava s katarzom. Drugi rad koji ću bez neke lažne skromnosti nazvati zaista sjajnim je poslan na nekoliko adresa i čeka da ga se iščupa. Pa eto, ako ovaj intervju sluuuučajno dođe do Snježane Abramović ili Vedrana Hleba, I'm in!
A ništa, bumo im ga tutnuli dok ne gledaju. Prije toga, predstavi nam ga u ove naše dvije dimenzije ispunjene slovima. Da ti bude lakše, Europa će ti poslati imaginarnih 20 tisuća eura da ga pretočiš u predstavu. Gdje ćeš je raditi, s kim, kakvu?
Radila bih ga sa, recimo, Sanjom Milardović i Juditom. Njima bih prepustila da biraju žene s kojima žele igrati, a za režiju bih zvala Marinu Petković Liker, makar se još ne znamo. A onda bih istu stvar preokrenula, zvala dečke iz Kunsta da igraju tu ljubavnu monodramu za ženski ansambl i Penovića, recimo, da režira. Mislim da bi to sve bilo vrlo seksi i vraćam se na Rose is a rose is a rose is a rose jer to je ono što me u teatru zanima. I za to će mi biti dosta Poli u ZKM-u ili Polukružna &TD-a!
Prodano! Obećavam da ću doći na obje premijere – i imaginarnu i onu stvarnu! Prije toga, neka se od 22.-26. veljače svi skupe na platformi Od malih nogu da zajedno počnemo mijenjati kazalište za djecu.