LUTKOSRIJEDA: DAVOR DOKLEJA, GLUMAC I LUTKAR KD PINKLEC I VODITELJ DRAMSKOG STUDIJA DADA
„Moramo se okrenuti mladima, osluškivati ih i istraživati s njima“
U novoj Lutkosrijedi vodimo vas u Čakovec, gdje smo porazgovarali s glumcem i lutkarom kojeg bi svaki ansambl platio suhim zlatom, no ni to ne bi bilo dovoljno da ode iz svog kazališnog doma – jedne od najkreativnijih, najzaigranijih i najodvažnijih domaćih družina, Kazališne družine Pinklec. U njoj on je jednako odličan motor, prva violina, treće violončelo, bubanj ili dirigent, uvijek u potpunosti predan scenskoj igri i partnerima. On je… (lupa bubanj, zveči zvečka) Davor Dokleja!!!!
Objavljeno: 12.8.2020 3:59:13 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Tretinjak
Davor Dokleja u društvu Lava iz predstave "Do viđenja" i Buce iz "Kućnih duhova" / Privatni album

 

Dragi Davore, iako još uvijek mlad, već desetljećima si član Pinkleca s kojima si prošao gotovo sve njihove faze, naputovao se i vidio predstava i predstava. Kako iz tog kuta gledaš na dosadašnje hrvatsko lutkarstvo u odnosu na međunarodno? Jesmo li u toku, kaskamo li, jesmo li u nekim aspektima možda ispred?

Iskreno, kroz sva ta putovanja po svijetu vidio sam puno različitih dobrih i malo manje dobrih predstava, ali ne toliko lutkarskih. Mnoge inozemne lutkarske predstave vidio sam zapravo kad su gostovale u Hrvatskoj i to vrlo često kod nas u Centru za kulturu Čakovec. Još uvijek mi je u dobrom sjećanju predstava Cold koja je visoko estetiziranom scenografijom i lutkama od papira te odličnom etno atmosferičnom glazbom prenijela jednu toplu priču. Također, u ovih nešto više od 20 godina mog kazališnog rada mnoge sam odlične lutkarske predstave gledao na videu, u kancelariji, kod našeg ravnatelja Romana Bogdana. On je snimke donosio s raznih festivala na kojima je sudjelovao i vrlo ih nesebično dijelio s nama, Pinklecima. Iz tog iskustva ne mislim da kaskamo za svjetskim lutkarstvom. Vjerujem da idemo baš u korak. Naravno, ako je predstava dobra (dakle, zanatski točna), onda je samo stvar ukusa, sviđa li ti se ta predstava ili ne.

Kako bi definirao svoj ukus?

Po mom ćeifu su lutkarske predstave bazirane na storytelingu ili one koje donose posebnu čaroliju. Predstave tijekom kojih djeca nekontrolirano ispuštaju glasove divljenja - wauuu!!! Susret profesionalnih kazališta za djecu i mlade HC Assitej, koji unazad 20 godina svake godine u Čakovcu na jednom mjestu okupi desetak najboljih predstava iz cijele Hrvatske (a ponekad i iz svijeta) najbolji mi je pokazatelj kako se i kamo kretalo kazalište za djecu i mlade, a s njime i lutkarstvo u Hrvatskoj. Mnogo sam puta u našoj (pre)velikoj dvorani doživio taj veseli, grleni, dječji hihot i „wauuu!“ uzvike. Zadnji takvi uzvici kojih se baš dobro sjećam bili su na predstavi Zamrznute pjesme. Vjerujem da čitatelji dobro znaju o kojoj se lutkarskoj predstavi radi.   


KD Pinklec, A tko si ti?, predstava uz koju je potpisnik ovog razgovora
uzvikivao "wauuuu"

Koji su po tvom mišljenju najsvjetliji trenuci hrvatskog lutkarstva, odnosno u kojim se fazama najčešće moglo čuti „wauuu“?

Daleko najsvjetliji trenutak hrvatskog lutkarstva pojava je Lutkosrijede na bespućima interneta. Šala ili ne, mislim da upravo ovakve „akcije“ kao što je Lutkosrijeda puno pomažu u promoviranju lutkarstva i svega onoga što okružuje i dotiče taj pojam.

(Lagano zacrvenjenih obraza) Oduvijek sam s razlogom volio tebe i Pinklece. Nakon ovoga vas volim još više. Što bi još istaknuo?

Naravno, najsvjetliji trenutak hrvatskog lutkarstva sasvim sigurno je pokretanje Umjetničke akademije, od nedavno Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku. Ta Akademija sa svim svojim programima najviše utječe na sadašnje i buduće hrvatsko lutkarstvo. Da imam 18 godina i završavam srednju školu, ona bi svakako bila moj prvi i jedini izbor. 

Prima Akademija i odlične glumce i lutkare poput tebe. Na lutkarsku režiju, primjerice (mig, mig). Kako bi definirao fazu u kojoj se naše lutkarstvo nalazi u posljednje vrijeme?

Hrvatsko lutkarstvo posljednjih se nekoliko godina nanovo rađa i jača u kazališnim okvirima. Najveća je to zasluga upravo osječke Akademije i njenih pulena, glumaca, odnedavno i spomenutih redatelja, koji su izašli ili će izaći dobro potkovani i spremni da mijenjaju kazališni svijet oko sebe. Nadam se da ih neće previše zakočiti ili umrtviti realnost u kojoj će se naći kad završe te studije i kad se jednom nađu u nekom gradskom kazalištu lutaka. Nadam se da će beskompromisno koračati dalje...    

Što bi istaknuo kao nedostatke našeg lutkarstva?

Nedostatak našeg lutkarstva je zapravo to što sve što se lutaka tiče staje u 4. razredu osnovne škole. Da pojasnim, lutkarske predstave za djecu rade se za vrtićku dob i za niže razrede osnovne škole. Vrlo je jasno zašto je to tako. Zbog ekonomskih razloga. Lutkarske predstave gledaju (čitaj: kupuju) samo mala djeca. Tako razmišljaju ne samo obični smrtnici kad im spomeneš lutkarstvo, nego i ravnatelji naših kazališta. To je jedan začarani krug iz kojeg se ne može izaći. Potražnja je takva pa je onda i ponuda takva. Slično je kao i s postavljanjem lektirnih naslova u kazalištu. Dakle, ono što najviše nedostaje našem lutkarstvu je hrabrost da se taj začarani krug prekine.

Kako ga prekinuti?

Tako da se počnu raditi lutkarske predstave (i općenito predstave) za djecu/mlade u dobi od 5. do 8. razreda. To je ta generacija za koju kazališta vrlo rijetko rade predstave. Također, velika je zadaća i nas koji se bavimo dramskim odgojem da aktualiziramo lutkarstvo kod djece te dobi, da uz pomoć lutke pokušamo dočarati ono o čemu ta djeca/mladi žele na sceni pričati. Zapravo, vrlo se malo ili skoro uopće ne koristi iskustvo i znanje dramskih pedagoga u radu profesionalne kazališne predstave. A ti ljudi, ruku na srce, najviše provode vremena s djecom i upravo zbog toga nekako i najviše tu djecu poznaju. Ali to je možda tema za neki drugi intervju.

Prije toga, možeš li istaknuti neke umjetnike s čijim si se radom susreo, a koji su te se posebno dojmili i koji ti se čine kao dobar putokaz u sutra?

Mnogo je umjetnika koje sam kroz svoje kazališno odrastanje upoznao, a koji su me formirali i kao osobu, ali i kao umjetnika. Ako moram izdvojiti samo lutkare, možda me se najviše dojmio gospodin „scarf puppet“ Albrecht Roser. Radionica maramoneta koju je organizirao Dubravko Torjanac u HNK Varaždin, a koju su vodili gospodin Roser i njegova životna suputnica zadesila me u periodu kad sam najviše preispitivao samog sebe. Neposredno nakon završene srednje škole. Toliko je utjecala na mene da sam nekoliko godina kasnije na Učiteljskom fakultetu za diplomski rad uzeo upravo temu Marionetsko kazalište. Također, od stranih lutkara posebno me dojmio lutkar Duda Paiva na čijoj sam radionici bio na jednom od davnih festivala PIF u Zagrebu. Od domaćih lutkara imao sam sreću upoznati se i raditi s našim „najzločestijim“ lutkarom Zlatkom Bourekom, a od novijih lutkarskih umjetnika dobar putokaz u bolje sutra definitivno su Morana Dolenc i Tamara Kučinović.

Gdje ti vidiš to neko bolje sutra hrvatskog lutkarstva? Neko idealno.

Vidim ga u probijanju onog začaranog kruga koji sam spominjao u prijašnjim odgovorima. Ako svi zajedno uspijemo granicu kazališta za djecu i mlade, a time i lutkarstva, podignuti dalje od 4. razreda osnovne škole i zaokupiti pažnju djece u dobi od 11 i više godina dobrim predstavama, primjerenim njihovoj dobi, predstavama koje progovaraju o problemima i radostima koje zaokupljaju njihovu pažnju, onda ćemo moći računati na neprekidni niz koji vodi sve do kvalitetne odrasle publike. Publike koja u lutkarskoj predstavi za odrasle neće vidjeti ništa loše.

Mnogi su spominjali potrebu za okretanjem odraslim publikama, no ti si prvi koji je jasno ukazao na potrebu okretanju publici koja čini kopču između djece i odraslih, a koju kazališta, ne samo lutkarska, najčešće zanemare i time uglavnom nepovratno gube gledatelje. Čime bi ti približio te publike? Probaj ovako, iz glave izbaciti par tema i(li) naslova ili pristupa.

Pokušat ću ovako objasniti: Ljeta gospodnjeg 2015. skužio sam da nakon desetak godina rada s mladima ne radim dobro… Skužio sam da s njima radim predstave za koje mislim da bi njih i njihove vršnjake mogle zanimati (tematski). No, cijelo vrijeme sam bio u krivu. To što ja mislim da bi njih trebalo zanimati nema nikakve veze s onim što njih stvarno zanima. Dugo sam na „lageru“ imao jedan tekst, zapravo dramatizaciju romana Mi djeca s kolodvora ZOO. Mislio sam, to je tekst za koji su mi potrebni odlični glumci. Školovani. Koji znaju govoriti na sceni. No, jedna me generacija mladih potaknula da čisto iz hira pokušam to s njima pročitati. Shvatio sam odmah, to je tema koja ih zanima. Zanima ih da rade predstavu koja govori o stvarnim problemima. Predstavu koja govori o njima. Dugo i temeljito smo zajedno istražili sve kutove naše teme. Tema ovisnosti mladih u 21. stoljeću. Ta ekipa mladih uronila je u predstavu svim svojim bićem, a njihovi vršnjaci koji su ih dolazili gledati zajedno su s njima svaku izvedbu duboko proživljavali. Desilo se iskreno i živo kazalište.

Nakon jedne od mnogih izvedbi imali smo okrugli stol i razgovor s publikom o onome što su gledali. Bilo je u publici i mladih, ali i starih. Roditelja. Upravo su ti stariji imali najviše prigovora na to kako smo mogli napraviti tako mračnu predstavu. Zaključak – nećemo nikad do kraja razumjeti mlade i što njih zanima ako stvarno to s njima ne istražujemo. Ako ih ne osluškujemo. Ne možemo raditi predstave za djecu i mlade temeljene samo na našim iskustvima iz djetinjstva ili mladosti. 


Dramski studio Dada, ZOO!

Trenutno lutkarstvo preživljava u djelomičnim samoizolacijama i samoizvedbama. Što misliš s kojim će se problemima susresti, a što će biti njegove glavne prednosti u nekim novim sutrašnjicama?

Problemi s kojima će se sve izvedbene umjetnosti susresti definitivno će biti kako vratiti publiku natrag u kazalište nakon što čovječanstvo nađe način kako da se nosi sa koronom. A možda nam upravo ovaj reset i dobro dođe. Vratimo sve na tvorničke postavke i dobijemo šansu izgraditi nešto bolje i ljepše za sve, a najviše za djecu i mlade. Okrenuti problem u prednost. Nešto što u kazalištu vrlo često radimo.

Ostale Lutkosrijedine razgovore potražite ovdje.

Najnovije:
LUTKOSRIJEDA: ANĐELA VIDOVIĆ, KAZALIŠNA KRITIČARKA
„Rizik je as u rukavu medijski zanemarenog lutkarstva“
U ovotjednoj smo Lutkosrijedi odlučili baciti kritički pogled na hrvatsko lutkarstvo. Zato smo u goste pozvali još uvijek mladu, a već tako iskusnu, na peru oštru i promišljenu, na jeziku brzu, u druženju grintavu, a dragu, kritičko pero koje neumorno svlači i secira kazališne maske od Zagreba do Osijeka i natrag, jednu, jedinu i sasvim jedinstvenu Anđelu Vidović!
LUTKOSRIJEDA: SANJA GRGINA, GLUMICA I LUTKARICA, KL ZADAR
„Lutka ima antitijela, ona je imuna na sve teškoće ovog svijeta“
Lutkosrijeda je u 2021. odlučila zakoračiti u velikom stilu – razgovorom s jednom od najboljih lutkarica današnjice, čistim koncentratom pozitivne scenske energije, glumicom i lutkaricom koja je već četvrt stoljeća zaštitni znak Kazališta lutaka Zadar – Sanjom Grginom!!!
LUTKOSRIJEDA: MAJA VERDONIK, POVJESNIČARKA LUTKARSTVA
„Posebno zanimljive predstave danas rade izvaninstitucionalni Gllugl, LOFT i PocoLoco“
Višestruko izazovnu 2020. godinu u Lutkosrijedi ćemo ispratiti višestruko ugodnim i mudrim razgovorom s teoretičarkom i povjesničarkom (riječkog) lutkarskog kazališta, profesoricom Majom Verdonik
LUTKOSRIJEDA: LEO VUKELIĆ, VIZUALNI UMJETNIK, UMJETNIČKI VODITELJ VIRTUALNOG KAZALIŠTA PROMJENA
„U ovoj su katastrofi veliki i mali postali svjetovi istih mogućnosti“
Ovaj smo tjedan u Lutkosrijedi ugostili vizualnog umjetnika, scenografa, kostimografa, izvođača, producenta, umjetničkog voditelja… da, on je kazališni Homo universalis Leo Vukelić! Porazgovarali smo o koječemu, posebice o suvremenom hrvatskom lutkarstvu i jako zanimljivom novom projektu koji je pokrenuo s Matijom Kezeleom, Virtualnom kazalištu Promjena