Jubilarni, deseti Festival hrvatske drame za djecu Mali Marulić održat će se od 6. do 8. travnja u Zagrebu i od 9. do 12. travnja u matičnom Splitu. I dok o razlozima razdvajanja više možete saznati ovdje, sve o ovogodišnjem programu saznat ćete u nastavku od selektora Festivala, Tomislava Zajeca. Prije no što se bacimo na intervju, dodajmo kako su u natjecateljski program ušle sljedeće predstave:

1. LEGENDA O BESKRAJNOM MORU, Kazalište Marina Držića, Dubrovnik, autorica: Olja Savičević Ivančević, redatelj: Ivan Plazibat;
2. BAJKA O ŽAR PTICI, Gradsko kazalište Žar ptica, Zagreb, autorica i redateljica: Ivica Boban;
3. LJUBITI, SAMO LJUBITI, Teatar PocoLoco, Zagreb, autor: Zvonimir Balog, redateljica: Renata CarolaGatica;
4. PUŽ, Kazalište Mala scena, Zagreb, autorica: Maja Hrgović, redatelj: StašaZurovac;
5. U ZVIJEZDE, Gradsko kazalište lutaka Split, autori i redatelji: Ksenija Zec i Saša Božić;
6. NIJE ME STRAH, Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku, autorica: Dubravka Pađen Farkaš, redateljica: Ljudmila Fedorova;
7. BEBA BEBAČ, Gradsko kazalište lutaka Rijeka, autor i redatelj: David Petrović.

A sad na posao! Tomislave, koliko se predstava prijavilo za ovogodišnjeg Malog Marulića i kako bi ih ocijenio u globalu?

Broj prijavljenih predstava ove me godine ugodno iznenadio, obzirom da je riječ o specifičnim propozicijama koje u obzir uzimaju samo predstave nastale po predlošku hrvatske autorice ili autora. U tom kontekstu, 26 prijavljenih predstava iz gotovo svih kazališnih središta vrlo je zadovoljavajući podatak koji sugerira sve veću svijest o važnosti afirmacije domaćih autora u kazalištu za djecu i mlade. Nadam se da je riječ o pozitivnom trendu koji će se nastaviti. 

Bio si izbornik i prošle godine. Možeš li usporediti prošlogodišnje i ovogodišnje kandidate?

Činjenica da je riječ o desetom, jubilarnom festivalu vjerojatno je dodatno motivirala kazališta, tako da mi se sveukupno gledajući čini da je uz spomenuti kvantitetni skok, ovogodišnja ponuda donijela pomak i u smislu same kvalitete, što je nedvojbeno i važnije.

Što bi istaknuo kao posebnost ovogodišnjeg pregleda?

Ovogodišnji pregled na zanimljiv je način ponudio predstave za različite dobne uzraste. Ono što mi je bilo posebno drago vidjeti, predstave su namijenjene najmlađoj kazališnoj publici, dakle one s oznakom 1+, dok se na drugoj strani spektra nalaze predstave koje u nekim svojim aspektima otvaraju prostor interesa čak i za odraslu publiku, tako da mi je ta činjenica omogućila izbor koji u ovom kontekstu ima veću širinu od prošlogodišnjeg.

Prošle si godine istaknuo nedostatak originalnih kvalitetnih tekstova domaćih autora (prošlogodišnji intervju pročitajte ovdje). Kakvo je stanje danas?

Mislim da kad je u pitanju originalni dramski tekst pisan za djecu ipak ne smijemo biti previše strogi. S jedne strane nije jednostavno napisati kvalitetni dramski tekst, što se vrlo često zaboravlja u ovakvim generalizacijama, a uz to od strane kazališta i drugih institucija ne postoji dovoljno jasnih poticaja ili stimulacija autorima da se prihvate pisanja za kazališta za djecu. Na taj način i nekolicina kvalitetnih originalnih tekstova pisanih za dječje kazalište, poput onog Maje Hrgović ili Olje Savičević Ivančević rezultat je s kojim možemo biti zadovoljni.

Kad si se već dotaknuo poticaja, što bi ti, kad bi ti dali moć, napravio da poboljšaš stanje sa suvremenim domaćim tekstovima na našim daskama za djecu, ali i odrasle?

Zaista teško pitanje, koje je definitivno na mjestu. Lagano je donositi neke generalne zaključke, a potpuno je drugačije misliti ili djelovati iz samog sistema i procesa, koji uvijek spušta loptu u prostor realiteta, a on za kazalište općenito nije naročito vedar. Međutim, mislim da je svakako potrebna snažnija stimulacija kazalištima koja odluče praizvesti domaćeg pisca, kao što je i autorima potreban dodatni poticaj koji bi jasno pokazao da pisati za malu publiku predstavlja podjednako važan segment našeg izvedbenog prostora.

Vratimo se ovogodišnjem izboru. Postoje li tematski ili izvedbeni pomaci? Prošle si godine uočio otvaranje novih tematskih blokova, pokatkad i bolnih tema.

Ono što me i dalje jako veseli su vrlo hrabra promišljanja tema za djecu i mlade ispričana iz snažne autorske vizure, dakle autorski projekti očito su postali jedan od modaliteta izvedbenog kazališta za djecu koji je izrazito živ. Međutim, u tom mi se segmentu čini važnim reći i da se u pojedinim autorskim projektima jasno osjetio nedostatak snažnijeg dramaturškog vodstva, s kojim bi mnoge od predstava koje su nastale na taj način sasvim sigurno dodatno profitirale. Međutim, rekao bih da to predstavlja presliku općenitog stanja u našim kazalištima, u kojima se još uvijek prisustvo dramaturga unutar samog procesa rada na predstavi rijetko kad podrazumijeva samo po sebi.

Uz dramaturge, prisutan je i nedostatak novca, i to kao konstanta. Naime, dok se prošle godine osjetio u produkcijama, ove je gotovo pokopao i sam festival. Koliko je zabrinjavajući taj nemar i ignoriranje kazališta i općenito umjetnosti za djecu?

Gotovo je nevjerojatno da naš jedini festival ovakvog tipa kao čestitku za ovaj važan jubilej dobije odbijenicu koja je, kao što kažeš, ugrozila samu njegovu opstojnost. U tom kontekstu zaista treba čestitati ravnateljici GKL-a Split Mariji Tudor, kao i svima iz tog kazališta jer su svojom upornošću i pametnim zaobilaženjem samog sistema uspjeli prespojiti čitav mehanizam i nekako izgurati deseti Festival. Mislim da je to čudo samo po sebi. Međutim, sasvim sigurno ne bismo smjeli biti previše fascinirani činjenicom da će Festival ipak i unatoč svemu biti održan, jer time zapravo zamagljujemo ono što je ovdje pravo pitanje – kako je do te situacije uopće i moglo doći?