U novoj predstavi Žar ptice, "Durica - male ljubavi" (kritiku pročitajte ovdje) u režiji Renate Carole Gatice, oblikovala si izuzetno zabavan, zgodan, duhovit, precizan i sladak lik Duričine prijateljice Lele (u alternaciji s Karolinom Horvat). Kako si ga gradila?

O hvala, hvala :). Ulogu Lele zaista sam prihvatila s velikim veseljem, budući da sam još od školskih klupa veliki obožavatelj stripa "Durica". Gledajući na radni proces od čitaćih proba pa do premijere, lik sam gradila uistinu s lakoćom. Kad je predložak tako dobar, i sam strip i Dunjina dramatizacija, uistinu se lako "zaigrati". Potencijalno skliski teren bila je činjenica da su svi likovi, kako su izašli iz stripa, plošni i morali smo itekako pripaziti da takvi ne ostanu. Zbog toga sam lik Lele gradila iz situacija i u odnosu na ostale likove, što je bilo lako i zabavno uz ekipu na sceni koja je bila razigrana, kreativna, puna ideja, susretljiva i, naravno, uz redateljicu koja glumcu daje veliki prostor za igru i kreaciju, što jako volim i cijenim.

Kako si se pronašla u liku Lele?

Iako mi je po karakteru i energiji najbliža Durica, uvijek radije biram ili pristajem na igranje uloga koje traže nešto više transformacije od mene. Osjećam da mi to otvara puno veći prostor za igru i istraživanje te da na taj način "rastem". Tako je Lela za mene bila užitak, a ujedno i izazov da potražim u sebi malo pitomo djevojče koje, umjesto da zakuha situaciju (kao što sam ja to činila u tim godinama, hahaha), pokuša je smiriti i pomiriti. Isto tako, trudila sam se pomalo zatomiti svoj temperament i energiju, no opet taman koliko treba. (Nama Dalmatinkama to je inače jako teško, hahahah).

Dalmatinski utišanu Lelu dijeliš s Karolinom Horvat u alternaciji. Kako ste dijelile prostor na probama? Jeste li se naslanjale jedna na drugu ili?

Sve smo dijelile ravnopravno, i scenski prostor i probe te smo se međusobno nadopunjavale, tako da mi je i taj trenutak "vizure" izvana uistinu pomogao prepoznati i "smjestiti" Lelu.

Kako si pristupila liku Leline sestre Marine, koju također tumačiš u alternaciji? Koliko je, uostalom, teško ili izazovno bilo stvarati paralelno dva lika?

Bilo je nadasve zanimljivo, hehe. Teško utoliko što je bilo potrebno dupli posao ugurati u istu količinu proba pa me je nekih dana hvatala panika stignem li to sve, budući da sam "perfekcionist" (da ne kažem scenski štreber) i ne volim stvari prepuštati slučaju, već sav posao želim i moram obaviti odgovorno i do kraja. Lik Marine, tinejdžerice i starije sestre, zapravo je sušta suprotnost Lele. Utoliko ih niti u jednom trenutku u radnji ili postupcima nisam miješala. Marina je već "velika cura", muče je ozbiljni pubertetski problemi, snažna je, odrješita, a s druge strane zaljubljena duša. Dakle negdje crno/bijelo. Okej, danas igram pitomo djevojče, a sutra crnjak hahaha :) Najkompliciranije su mi bile zajedničke koreografije - u istoj koreografiji su i Marina i Lela, samo što jedna pleše sve lijevo, druga sve desno. Uf, bila je potrebna poprilična disciplina da pohvatam sve korake u duplo. U svakom slučaju zanimljivo i novo iskustvo.

Odmaknimo se malo od Durice...

... Osim u njoj, glumiš i(li) si donedavno glumila u nekoliko raznolikih uloga, od "Tko je ubio Pašteticu" (kritiku pročitajte ovdje), Male scene i Tireninog  "D(n)a dna" (kritku pročitajte ovdje) do "Šest lica Ane Borongay" koju si igrala na 5. festivalu Miroslav Krleža. Što ti je bilo posebno zanimljivo raditi i što si dobila od tih projekata?

S "Pašteticom" odnosno suradnjom s Malom scenom započeo je moj "zagrebački" glumački put. Taj proces mi je još uvijek jedan od najdražih jer je ekipa okupljena oko "Paštetice" bila nešto o čemu sam mogla samo sanjati. Tako ugodan i lak proces stvaranja, izvrstan autorski tim i beskrajno povjerenje redateljice Ane Prolić, koji je na kraju rezultirao vrlo uspješnom predstavom, meni je otvorio neka nova vrata, poznanstva i prijateljstva. Zatim je, na poziv Nine horvat, uslijedila suradnja s Tirenom. S Ninom sam imala prilike surađivati na izvrsnoj i nagrađivanoj predstavi "Genijalni genije" KL Zadar tako da sam bez razmišljanja prihvatila poziv i priliku da ponovno surađujemo na autorskom projektu "D(n)o dna" u režiji Tine Hofman. To je također bilo novo i dragocjeno iskustvo. Ujedno, predstava je sve traženija i publika je voli i prepoznaje, što me jako raduje.

Predstava "Šest lica Ane Borongay" (kritiku pročitajte ovdje) jedina je u ovom nizu namijenjena odrasloj publici.

To je bilo za mene možda najneobičnije iskustvo.

Zašto?

Zato što je u tom trenutku redateljski koncept bio posve drugačiji od onoga što sam do sada igrala ili radila, pa me jako veselilo i bio mi je uistinu izazov okušati se i ponovno raditi s redateljicom Natalijom Manojlović, sada kad smo obje negdje stasale i "narasle". Surađivale smo, naime, dok sam još bila klinka u dramskom studiju u Zadru. Od tada poznajem i pratim njezin rad i jako volim kako radi i promišlja i režira. Nakon nekog vremena igranja lutkarskih i predstava za djecu, bilo mi je zanimljivo vratiti se isključivo dramskom materijalu, odnosno konceptu koji počiva na Krležinim " Zastavama". Bilo je to osvježenje i stepenica više za mene u tom trenutku. Dakle kad se sve zbroji dobila sam zaista ispunjenu i raznoliku prvu sezonu u Zagrebu. Ako se tako nastavi bit ću jako sretna :)

Prije te prve zagrebačke sezone bila si istaknuta članica ansambla KL Zadar. Kako danas gledaš na to razdoblje?

Zadar je moj dom. Rasla sam uz kazalište u Zadru kao gledateljica, kao klinka u dramskim studijima i radionicama, pa sam tako i svoj profesionalni put odlučila započeti upravo doma. Imala sam prilike raditi sa sjajnim ansamblom, redateljima, radila sam naslove na koje sam jako ponosna, a izdvojila bih "Genijalnog genija" Tamare Kučinović i "Nečisti i djevojka" Renea Medvešeka. No nakon nekog vremena osjetila sam da želim neku promjenu, da je vrijeme da malo riskiram i okušam se na nekom nepoznatom terenu.

Rizik si potražila u Zagrebu kao slobodnjak.

Unatoč silnim odgovaranjima tipa: "Nemoj u Zagreb! Kud ćeš u Zagreb, pa svi su tamo?! Nema posla, nema kruha!...", ja sam odlučila da idem pa što bude. Inače vjerujem u ono -slijedi svoje srce ili snove (tako nekako, haha) - i riskirala sam ali i profitirala.

Koliko je teško danas tražiti i pronalaziti uloge kao slobodnjak?

Teško je i nema posla koliko ima nas koji ga tražimo, ali ja nisam tip koji sjedi, kuka i čeka -ako nema posla, a ma stvorit ćemo ga! I tako su me ta moja upornost, tvrdoglavost i neki vječni optimizam doveli ovdje gdje sam danas. Rekla bih da je teže nama koji nismo studirali u Zagrebu i nismo imali priliku da naše ispite prate redatelji ili ravnatelji kazališta jer nam treba vremena da se pokažemo, da nas vide, da uđemo u krug ljudi među kojima kolaju informacije o audicijama i slično. Teže je, ali nije nemoguće. Malo strpljenja i par pametnih poteza i da vidiš ;)

Kako se uopće danas traže uloge?

Ne znam, zaista. Meni se više čini da su one u posljednje vrijeme pronašle mene. Naravno, dalo bi se o "okolnim" putovima i druženjima na premijerama, domjencima i slično, ali ja o tome znam jako malo, gotovo ništa. Štono bi se reklo, nemam ni majke ni oca ni kuma u ovome poslu (hahaha) pa mi ne preostaje ništa drugo, nego radom napredovati i dokazati se. Unatoč svemu, zaista vjerujem da se radom postiže mnogo, ovisi naravno što si želiš i koja je tvoja motivacija u ovome poslu. Na kraju krajeva scena je nemilosrdna jer sve ono ružno ili krivo kad tad ispliva na površinu. Tako da mladi glumci i glumice ne trebaju trošiti dragocjeno vrijeme i energiju ukazujući na neku nepravdu, već raditi, raditi i raditi na sebi i jednoga dana posao iznutra učiniti boljim.

(Uf ovo je bilo dubokoumno :) )

(Bogme je. Nastavljamo onda u istom ritmu) Koliko je teško preživjeti?

Pa teško je, ali rekla bih u periodima, ne uvijek. Čini mi se da kad si slobodnjak ima perioda kada radiš sve! Na primjer, znalo mi se dogoditi da imam probe za predstavu, istovremeno držim radionice, sinkroniziram crtiće i igram predstave - što ti zaista uzme jako puno vremena i mjesecima radiš 24 sata dnevno. I tad je honorar uistinu dobar i itekako se od njega može živjeti. Isto tako ima perioda kada posla nema, sve si obavio i čekaš i sjediš u nekoj neizvjesnosti - huh, a što sad? Vjerujem da je u takvim periodima jako teško biti slobodnjak, posebice ako imaš obitelj ili ne daj bože kredit. Ja sam zasad zahvalna da od svoga posla mogu živjeti, ono u čemu se ne snalazim najbolje su te oscilacije - od jako puno do nimalo posla. Trudim se ostati u nekakvoj kondiciji, motivirati se iznutra i pokrenuti, a imam i glavu na ramenima koja mora nešto razmišljati i raditi unaprijed i vršiti pritisak pa me to nekad itekako opterećuje. Mlada sam, naučit ću :)

Možda u tim težim trenucima nije lako naći gažu, no slobodnjaštvo ipak nudi raznolikost.

Istina, slobodnjaštvo nudi raznolikost i to je jako lijepo. Seliš iz institucije u instituciju, mijenja se ekipa, novi ljudi, nove energije, putovanja... Zaista je dinamično i nekako imaš tu zdravu potrebu i odgovornost uvijek i iznova se dokazati. 

Gdje u toj dinamici vidiš sebe u projektima koji slijede?

Imam neke želje i željice, snove. Imam jako puno ideja u ladici koje čekaju na neki slobodan period za realizaciju, ali to je tajna :)

Tajnovito... A sad malko konkretnije?

Voljela bih se okušati u &TD-u koji je još uvijek nekako drugačije kazalište i to me privlači! Privlači me i Teatar Exit kao platforma za nova lica i nove mlade snage, koja postavlja "moderne" i aktualne naslove. Zasad posla ima, a u novoj si godini želim da tako i ostane. Dakle neka je i dalje ovako šareno i veselo i radno! Osjećam da guram negdje naprijed, a gdje ću dogurati, to ćemo vidjeti u nekom budućem intervjuu :)

Bi li do tog sljedećeg intervjua voljela slobodnjaštvo zamijeniti stalnim aranžmanom?

Iskreno, voljela bih. Mislim da stalni angažman ne mora nužno značiti: "Eto, sad sam se fino smjestio i baš me briga". Iako vrlo često to tako biva, što mi je jako tužno, ali ne znam koliko ima smisla o tome u dužinu i širinu, budući je već dugo tako. Ne svugdje i ne svi, čast iznimkama, a ima ih! Ne želim generalizirati ili banalizirati stvari na koje sada isključivo gledam ipak samo izvana. Osobno mislim da ta vrsta sigurnosti olakšava utoliko što si siguran da radiš i nekamo pripadaš, ali vjerujem i da je na taj način puno lakše, nego kad si opterećen egzistencijom, raditi više i ulagati u svoje projekte i predstave. Mislim da ta sigurnost nosi neku pozitivnu lakoću koja glumcu i glumici može otvoriti čitav novi svijet.

U kakvom ansamblu bi voljela raditi?

Voljela bih za početak raditi u kazalištu za djecu, što zaista volim. Postoje predrasude s kojima sam se nekoliko puta susrela kako je to neozbiljno i lako, ali za mene je upravo suprotno. Raditi u kazalištu za djecu jako je teško - imaš odgovornost da odgajaš publiku, potrebne su fizička i psihička sprema da odigraš i do nekoliko predstava rano ujutro te mislim da se tu itekako stječu utakmice u nogama. Zatim velik prostor za igru, transformaciju, različiti žanrovi. Evo, upravo nosim divno iskustvo rada u kazalištu Žar ptica s kolegama koje su beskrajno susretljive, kreativne, zaigrane, motivirane, cijelog vodstva kojemu je cilj dobra predstava i koje osigurava sve uvjete za to. Ali i kazališta za djecu u kojima sam dosad radila ostavila su na mene samo pozitivna iskustva, iz čega zaključujem da volim i želim raditi u kazalištu za djecu.

Nakon što smo te na papiru smjestili u neko super-duper kazalište za djecu, vratimo se tvom - školovanju. Na osječkoj si akademiji završila glumu i lutkarstvo. Koliko ti ta dva izvedbena "alata" pomažu na sceni?

O, itekako pomažu! Često se sjetim sebe na početku studija i, gledajući unatrag, sigurna sam da bez znanja i zanata lutkarstva koje sam stekla, neke stvari ne bih mogla ni upola dobro kao sad. Priznajem, bila sam jedna od onih koji su upisali akademiju isključivo zbog glume, no zahvaljujući sjajnim profesorima i asistentima iz lutkarstva otkrila sam potpuno nov svijet u koji sam se zaljubila. Lutkarstvo otvara i potiče maštu, uči te poniznosti, pomiče granice... naravno, gluma i lutkarstvo usko su povezani, samo što kod nas i dalje vlada predrasuda da je lutkarstvo samo lutka, a nije tako. Rekvizita, scenografija s kojom se glumci susreću, pa čak i kostimi - sve je to lutkarstvo, teatar predmeta! Kad imaš iskustvo lutkarstva, tad kao glumac itekako koristiš to znanje na sceni i sve igra za tebe. Također, lutkastvo te, hoćeš-nećeš, učini radnikom. Sjećam se koliko su moji profesori vikali na mene, bila sam jako lijena. Zahvaljujući lutkarstvu - za koje se itekako treba oznojiti, zaraditi žuljeve na rukama, imati i po nekoliko upala mišića tjedno, plakati iza paravana - pomaknula sam vlastite granice i zato danas neke stvari radim uistinu s lakoćom. Isto tako završni ispit pod mentorstvom Ljudmile Fedorove, za mene je bio najveći glumački(!!!) napredak. Animirajući lutku, silno sam napredovala u glasu, govoru, pokretu... a to su u konačnici osnovni glumački alati.

Nakon angažmana u Zadru malko si, štoviše, u potpunosti, zanemarila lutkarstvo. Zašto? Nema ponude ili? Nedostaje li ti lutkarstvo?

Definitivno nije bilo namjerno. Tako se posložilo da zadnjih godinu dana radim isključivo glumačke role. Ali nedostaje mi. U posljednje se vrijeme nastojim što više angažirati oko eventualnih radionica i seminara. Trenutno radim kao voditeljica dramskih grupa u "Točki na i" kod redateljice Ive Srnec pa imamo u planu na ovaj ili onaj način mlade ljude upoznati s osnovama lutkarstva i razbiti barem pokoju predrasudu ;). Ali uvijek sam aktivna kao publika - pratim sve što se događa pa sam barem na taj način u toku :)

Kad već sve gledaš, gdje vidiš žarišne točke hrvatskog lutkarstva?

Dosta mojih kolega i vršnjaka iz Osijeka zaposlilo se u lutkarskim kazalištima diljem Hrvatske, što me jako veseli jer mislim da su oni dobro i potrebno osvježenje dosadašnjim lutkarskim ansamblima. Sigurna sam da će donijeti svježinu, ali i znanje i iskustvo koje se na našoj akademiji stjecalo od uistinu velikih stručnjaka. Tako da ih vidim posvuda, a taj se žar tek treba rasplamsati! Navijam i želim mojoj profesorici, mentorici, kolegici i prijateljici Tamari Kučinović pregršt režija jer ona je jedina lutkarska redateljica u Hrvatskoj, mislim da sjajno radi i pametno usmjerava i educira i male i velike.