L. BERRY, „SAVRŠENO DIJETE“
Kada je čedomorstvo opravdano? (2. dio)
Lucinda Berry je psihologinja specijalizirana za dječje traume, no u ovome romanu neočekivano mijenja stranu: dijete terorizira traumatizirane roditelje. Štoviše, autorica kao da nam poručuje kako je roditeljstvo nešto što nikome ne treba poželjeti jer je opasno za zdravlje, uništava živote, pa čak je i smrtonosno?! Naravno, očito je da autorica oponira trendu romantizacije roditeljstva i divinizacije djece
Objavljeno: 6.19.2022 5:50:34 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Gajin
"Savršeno dijete" / Mozaik knjiga, naslovnica

Prvi dio pročitajte ovdje.

 (Lucinda Berry, Savršeno dijete, preveo: Igor Rendić, Mozaik knjiga, Zagreb, 2021.)

Napetosti unutarnjih borbi s kontradiktornim odnosima prema djetetu kojeg bi „najbolje bilo ubiti“ izlaže nas i roman Savršeno dijete Lucinde Berry. Na prvim se stranicama upoznajemo s Bauerovima, pitomom obitelji u provincijskom gradiću američke države Ohio. Christopher je liječnik, ortoped, a Hannah medicinska sestra u istoj klinici. U dugogodišnjem su braku, još od studentskih dana, zajedno rade i zajedno žive, situirani su. Egzistencije su im stabilne, a karijere respektabilne, i jedini problem koji baca sjenu na tu idilu jest nemogućnost da dobiju dijete.

Usprkos svemu tome, svjedočimo pomalo neuvjerljivim – kako bi to rekao Bergman – „prizorima iz bračnog života“ koji su, za razliku od Bergmanovog naturalističnog prikaza bračnoga pakla, kičasto romantični. Unatoč spomenutom dugogodišnjem braku još od studentskih dana i činjenici da zajedno žive i rade, Baureovi se još uvijek vole svim srcem, miluju se i gugutaju, kao da im medeni mjesec nikada nije prošao, premda su već zakoračili u četrdesete godine života. Čeznu za djetetom, ali taj hendikep ih ne razara, međusobno otuđuje ili deprimira kako to zna biti među parovima bez djece, naročito ocvalim parovima kojima život prolazi, nego si njih dvoje još uvijek imaju što za reći. Tu i tamo su nešto sjetni i melankolični, ali s tugom praznine se nose prilično veselo, ispunjeno – i zaljubljeno. Uostalom, tako i mora biti kako bi bili obitelj za poželjeti kada im se pruži prilika za posvajanjem.

Naime, u njihovoj će bolnici osvanuti nesvakidašnji slučaj, slučaj za anale crne kronike: potpuno zapušteno šestogodišnje siroče koje je po zaostalosti u vještinama i radnjama kao što su, primjerice, korištenje pribora za jelo ili vršenje nužde, na razini dvogodišnjeg djeteta. Doznajemo da se dijete zove Janie i kći je ubijene narkomanke. Upravo je majčina smrt i dovela do toga da policija konačno otkrije u kakvim je uvjetima Janie živjela: bila je vezana, izgladnjena, pretučena, sva u vlastitim fekalijama i očigledno zlostavljana i zanemarivana na raznorazne nezamislive načine. S obzirom da je ekstremno Janieno stanje zahtijevalo dugotrajni oporavak i svakodnevnu sustavnu njegu da bi je se vratilo s ruba života, Janie je izazvala duboku sućut i zaštitničku naklonost baš svih iz okoline te je postala miljenica bolničkoga osoblja, a policija i socijalne službe izrazito su se angažirale u istraživanju monstruoznih uvjeta u kojima je odrastala. Istraga baš i neće dati nekih rezultata, ali to ionako nije ni bitno budući da je autorici važno da Janiena prošlost bude što misterioznija, tako da će veći pripovjedni naglasak stavljati na pitanje kako Janie osigurati budućnost i socijalnu integraciju.

Teškoća suočavanja s otkrićem da djeca nisu anđeli

Budući da je Christopher bio liječnički zadužen za saniranje višestrukih Janienih prijeloma i korigiranje krivih srastanja starijih prijeloma, Janie upravo s njim uspijeva ostvariti naročito intenzivan emotivan odnos, pa se na temelju postignute bliskosti očekivano razvila ideja da upravo Baureovi udome Janie, što je socijalna služba ocijenila idealnim rješenjem s obzirom na okolnosti, zahtijevnost Janienog slučaja, povijest odnosa između Janie i Christophera te Christopherovu upućenost u Janieno stanje i Christopherovu liječničku kompetenciju. Međutim, čim je Janie kročila u dom Baureovih, već se od prvog trenutka u njenom držanju dogodila čudna transformacija. Još je u bolnici pokazivala zabrinjavajuće znakove ponašanja, kao što su histerična vrištanja, panični strah od nekih osoba ili autistična isključenost od okoline, dok je u domu Baureovih počela manifestirati izrazitu neposlušnost, destruktivnost, agresiju i necivilizirano ponašanje, odnosno vršenje nužde bilo gdje po stanu.

Svi će, a naročito stručne službe, od socijalnih radnika do psihologa i psihijatara, takvo ponašanje objašnjavati razumljivim traumatskim posljedicama i jedino će Hannah postajati nešto sumnjičavija prema Janie, zapažajući da ta mala zapravo zna vrlo perfidno manipulirati i da je daleko inteligentnija nego što se pravi. I Janie sluti da bi je Hannah mogla raskrinkati, pa među njima otpočinje žestoki psihološki rat koji na koncu prerasta u sve klišeje klasičnoga horora, odnosno onoga subžanrovskoga pravca u kojem se za milo dijete ispostavi da je demonsko utjelovljenje zla.

Lucinda Berry vješto provodi gradaciju sve napetijih sukoba i sve šokantnijih Janienih ispada, dramatično razvijajući oko takvih epizoda jezivu atmosferu klasičnoga horora. Hannah je sve užasnutija otkrićima na koje je sve načine Janie manipulativna, podla, inventivna u smišljanju spački, a ponajviše je zabrinjavaju spoznaje da je Janie sposobna posve bešćutno nanositi bol drugoj djeci, kućnim ljubimcima i samoj Hannah. Situacija se dodatno komplicira kada Hannah uspije začeti prirodnim putem, pa kada rodi, počinje se bojati za život svoje bebe nakon što je vidjela kako Janie muči i ubija mačku. Unatoč svemu tome, službe inzistiraju na dijagnozama koje opravdavaju takvo Janieno ponašanje kao rezultat proživljenih trauma: zbog iskustva s vlastitom majkom, Janie mrzi sve majke, a zbog proživljenih užasa i emotivnih ožiljaka Janie ima problema s empatijom te iskazuje tendencije ka sociopatiji.

Ali, navode svi ti stručnjaci, nije to ništa što se ne bi dalo riješiti s nešto psihotestova i adekvatnim psihoterapijama. Onaj koji bi Hannah pak trebao biti najveća utjeha i potpora, suprug Christopher, uz to i osoba kojemu bi sigurnost biološkog djeteta, prema Hannahinom mišljenju, ipak trebala biti na prvom mjestu, posve je očaran Janie i, dakako, krajnje izmanipuliran Janeinom perfidnošću, objašnjavajući svaku njenu zloću ili sociopatsku crtu kao traumu oko koje se trebaju još zdušnije potruditi kako bi pomogli Janie u oporavku i socijalizaciji.

I u ovom romanu usvajanje djece je biopolitički teror

Dakle, iz predstavljene fabule ovoga romana sasvim je vidljivo kako se i Lucinda Berry tematski pridružuje trendu koji smo iscrpnije predstavili na Kritikazovim stranicama povodom predstavljanja roman Čovjek od kestena Sørena Sveistrupa. Savršeno dijete još je jedan beletristički hit iz žanra kriminalističke proze koji u središte zapleta i sveukupne pripovjedne drame postavlja dijete, pridružujući se tako obilju odnedavnih krimića i trilera u kojima su djeca mahom ubijana, otimana, na meti pedofila i cyber nasilja, zlostavljana i u životnim opasnostima na još mnogobrojne maštovite načine, što je možda objašnjivo dvama razlozima: takvim statusom djece u kriminalističkim romanima autori se adresiraju maternalnom instinktu ženske populacije kao sve dominantnijoj kategoriji među publikom kriminalističkog žanra, a uz to još autori učestalije daju djeci značajne uloge i funkcije za svoje priče budući da mališani imaju daleko veći afektivni, empatijski i identifikacijski učinak na čitatelja, čineći priču (melo)dramatičnijom i emotivnijom, a postupke likova motiviranijima u odnosu na zaplete u kojima je hitchcockovski macguffin, primjerice, novac ili droga.

Kada, primjerice, u jednom od krimića Angele Marsons čitamo kako su dvjema obiteljima oteta djeca te im je poručeno da će tek jedno dijete biti vraćeno, i to samo onoj obitelji koja ponudi veću otkupninu, jasno je da takva morbidna licitacija ne bi bila jednako dramatična da je u pitanju borba za neku drugu obiteljsku dragocjenost. Čak i da su, recimo, tim obiteljima kidnapirani supruzi ili majke, otmica djeteta i zadavanje takvog opskurnog licitacijskog zadatka za djetetov život ipak je psihološki i emotivno potresnije jer u odnosu na sve bližnje kojima smo okruženi samo je gubitak djeteta nenadoknadiv, najgora sudba i najveća bol. Na gubitke odraslih iz obiteljskoga kruga donekle smo ipak psihološki spremniji naprosto zato što su i biološki, prema dobi života, bliže smrti.      

I baš kao i Søren Sveistrup, Lucinda Berry također praksu usvajanja djece posredstvom socijalnih službi vidi kao problematičan oblik biopolitike, kao neku vrstu obiteljskog inženjeringa. Bez obzira čitamo li ovaj roman kao krimić, triler ili horor, premda je ponajviše ovo treće, u svim navedenim žanrovskim praksama gotovo je uvijek riječ o umjetničkoj sublimaciji najdubljih psiholoških strahova tzv. kolektivnog podsvjesnog, što je onda još jedan od onih važnih faktora zbog kojih popkultura i jest masovno popularna, pa čak i kulturno i fenomenološki ipak relevantna. Plod moderne industrijske kulture, žanrovska književnost, kao što su krimići, podvojenog su statusa prema modernizacijskom progresu, s jedne strane slaveći ideje i vrijednosti moderniteta, najčešće tako što je istražitelj utjelovljenje tih ideala kao racionalan, metodičan, analitičan detektiv. Međutim, čak na stranicama iste žanrovske priče istodobno imamo i kritički odnos prema dinamici modernizacijskoga razvoja uslijed dubinske strepnje da je progres destruktivan ili da izopačuje društvo umjesto da ga unapređuje, a da su društvene, naročito etičke vrijednosti modernizacijom destabilizirane i ugrožene.

Pa kada se u krimićima Sørena Sveistrupa, Jo Spain, Lucinde Berry i obilju sličnih primjera izražava skepsa prema politici posvajanja djece (najčešće s tezom da trauma takvog „presađivanja“ djeteta iz obitelji u obitelj uzrokuje patološku psihologiju i čak stvara serijskog ubojicu), onda se zapravo kritizira tehnobirokratska narav modernog društva, društva koje se i u praksama posvajanja djece rukovodi idejom racionalne organizacije i funkcionalnog preraspoređivanja. I premda će Lucinda Berry također naveliko kritizirati birokratizam socijalnih službi, ono što njen roman zapravo čini inventivnim u odnosu na stereotipe takve spisateljske reprezentacije posvojiteljskih kontroverzi jest zamjenjivanje inače tipično raspoređenih uloga žrtve i negativca jer su u slučaju Savršenog djeteta posvojiteljski roditelji žrtve, a usvojeno dijete potpuna suprotnost očekivanoj slici dražesnog, nevinog anđelka.

Dogma o nevinosti djece čak i kada evidentno čine zlo 

Janie dospijeva u dobrodušnu obitelj Bauerovih kao strano tijelo, obiteljska integracija zakazat će u svakom pokušaju, a na kraju će ta pseudoobitelj biti simbolički kažnjena potpunim psihološkim raspadom, tako da i Lucinda Berry, baš kao i spomenuti Søren Sveistrup, afirmira vrijednost organske, biološke obitelji jer u praksama posvajanja – prema porukama ovakvih priča – uvijek je riječ o obiteljskom sparivanju stranaca. Ukoliko su pak biološke obitelji problematične, kako u Čovjeku od kestena Sørena Sveistrupa, tako i u Janienom slučaju s majkom narkomankom, onda se time kritizira devijantno odstupanje od konzervativne definicije i idealističke slike tradicionalne obitelji, pri čemu obitelj kao temeljna društvena vrijednost mahom devijantno odstupa zbog destruiranosti pošastima moderniteta (u ovom slučaju narkomanijom).

Lucinda Berry je, inače, klinička psihologinja koja se u svojoj karijeri specijalizirano bavila baš dječjim traumama, tako da iznenađuje što se u ovom svom romanu odlučila za tako negativan prikaz djeteta. Utemeljeno je pretpostaviti da se u svojoj profesiji nagledala tužnih prizora s traumatiziranom djecom, djecom koja su se u osjetljivoj, ranjivoj dobi već sudarila s brutalnostima života, no u ovom romanu Lucinde Berry „traumatizirano“ dijete je manipulativni sociopat i dijabolična esencija zla koja teroriziranjem dovodi do potpunog psihološkog i obiteljskog sloma svojih skrbnika. Premda će psiholozi, psihijatri, pedagozi, socijalni radnici i ostala vojska profesionalaca zadužena za „dobrobit“ djece u romanu Lucinde Berry vrlo upućenom stručnom terminologijom i dijagnozama opravdavati Janiene postupke, stručnom terminologijom i dijagnozama koji su zacijelo bili neizostavni alat za rad s djecom i u kliničkoj karijeri same autorice, Lucinda Berry u svom romanu sva ta stručna objašnjenja odbacuje kao naivna lupetanja jer dijete je – čisto zlo.

Kritička recepcija, a još više čitateljski komentatori na internetu tumačit će enigmatični lik Janie kao potresnu demonstraciju koliko zlostavljanje može duboko i trajno oštetiti krhko i nezaštićeno dječje biće uslijed, naravno, nepopustljivosti uvjerenja da dijete nikada ne može biti išta drugo osim žrtve. Čak i u pričama u kojima su djeca već mangupske dobi, pa su negativci u smislu da prakticiraju vršnjačko nasilje ili maloljetnički kriminal i konzumiraju droge te ostale društvene poroke (recimo, u psihološkom trileru Živi pijesak Malin Persson Giolito, gdje srednjoškolci zaglibe u alkohol, narkotike, seksualne orgije, a na kraju i u terorizam, odnosno masovna ubojstva), narativne reprezentacije su aranžirane tako da tu mladež ipak ne doživljavamo toliko kao negativce, koliko kao nevine žrtve pervertiranog svijeta u kojemu odrastaju, a koji su im u naslijeđe neodgovorno i nepromišljeno ostavili roditeljske generacije.

U takvim naracijama naše potomstvo služi kao distopijski simbol, upozorenje kakav se sunovrat bliži našoj civilizaciji, pa ako smo prema svim tim imaginiranim distopijskim upozorenjima orwellovskog ili huxleyjevskog tipa indiferentni kao što smo tupi i prema kroničnim upozorenjima o zagađenju okoliša i klimatskim promjenama zato što je sve to nekakva daleka crna budućnost koja nas se još ne tiče, onda u takvim naracijama degeneracija naše djece služi kao najučinkovitiji apel s obzirom da se za njih i njihovu budućnost najviše bojimo.

Riskantan rasplet klišejima trash horora

Međutim, Lucinda Berry u objašnjavanju Janienog lika nije jednoznačna. Pretpostavka da je krivnja za Janienin dijabolični razvoj na neodgovornoj majci narkomanki, indiferentnoj baki, ignorantskim socijalnim službama i na društvenoj zajednici općenito kontinuirano je relativizirana, pa čak i toliko zamućena da nije lako odrediti uzrok i posljedicu, tako da se čini da Janie ipak nije čudovišna zato što je nenaučena na drukčije, bolje i pozitivnije kao                 istraumatizirana žrtva zlostavljanja i zanemarivanja u narkomanskoj obitelji tijekom cijeloga djetinjstva od najranije dobi, nego je – ispostavit će se kroz par nagovještaja – utamničena zato što je rođena kao monstrum.

Premda se u početku romana među čitateljima potiče stereotipno uvjerenje da je Janie očekivano pretrpjela takvo užasno djetinjstvo kada joj je roditelj, naravno, narkoman, do kraja će ispostaviti da je u majci narkomanki ipak prevladao nagon majke, a da Janie nije kao naizgled nemoćno malo dijete tek pasivna žrtva propalog roditelja, nego aktivni subjekt činjenja zla koji je time i natjerao izluđenu majku da pokuša riješiti situaciju održavanjem kakvog-takvog suživota držeći Janie zarobljenom. Čedomorstvo, dakako, kao tabu nije dolazilo u obzir, niti razdvajanje obitelji jer majka narkomanka je iznad svega majka.

Povrh tih misterioznih okolnosti iz kojih je Janie „spašena“, okolnosti iz kojih do kraja nije jasno tko je tu negativac, a tko žrtva, premda nekako u zraku visi uznemirujuća, zastrašujuća mogućnost da je tu majka tragična žrtva vlastitoga djeteta, i Hannah će u jednom trenutku, na vrhuncu sukoba s Janie, čuti glasove koji dolaze od Janie, ali ne pripadaju Janie. To su glasovi demona iz pakla ili nekakvih mračnih sila koje su se ugnijezdile u Janie tijekom vječne borbe ovozemaljskoga sa Sotonom.

U tom se trenutku Lucinda Berry opasno bliži onom otrcanom klišeju po kojem je odgovor na misterioznost takvog bića kao što je Janie u nadnaravnoj opsjednutosti djeteta silama zla, kao i u borbi između svjetova tame i svjetlosti za nevinost dječje duše. Očito svjesna da bi takav konačni odgovor na fantastične drame koje su se zbivale tijekom prethodnih stranica banalizirao roman jer je riječ o razrješenju koje je toliko tipično za trivijalne hororce B produkcije, Lucinda Berry i ovaj mogući ishod relativizira kao Hannahin umišljaj uslijed njene potpune psihičke krize. Ali spretnom igrom riječi i postizanjem dvosmislenih značenja, Lucinda Berry stvara atmosferu po kojoj takav odgovor možda ipak nije nerealan.

Prema autorici, najveće su tajne ljudska psihologija i mistika zla

Upravo je ta nesigurnost oko Janienog porijekla ključni pripovjedni mehanizam kojim Lucinda Berry uspijeva naježiti i zastrašivati čitatelja. Oba su potencijalna odgovora užasavajuća: i ono „sekularno“, prema kojem je Janie odrasla u zlo, ali tragično biće zbog nemarnog i brutalno nehumanog odnosa okoline prema nesretnom djetetu, kao i ono mistična, nadnaravna pretpostavka da je Janie urođeno zlo demonskoga porijekla koje terorizira svako živo biće oko sebe, bez obzira je li riječ o vlastitoj majci ili o dobročiniteljima kao što su Bauerovi.

Štoviše, Lucinda Berry inzistira učiniti jezivom i zastrašujućom svaku tipičnu roditeljsku situaciju, pa kada biološko dijete Bauerovih, dakle bebica koja nije demonskoga porijekla kao što je to možda Janie, satima plače zbog grčeva (ili zbog intuitivnog osjećanja Janienih negativnih vibracija?), opisi su tenzični do histerije koja se grozničavo prenosi i na čitatelja, a Hannahina postporođajna depresija opisana je kao potpuni slom živaca i mentalno propadanje s one strane razuma. Ukratko, Lucinda Berry odašilje iznenađujuću, nimalo sentimetalnu poruku da je roditeljstvo potpuni pakao od kojega se tate i mame psihofizički raspadaju.

Roditeljstvo je, kao da nam svojom radikalnom hiperbolizacijom poručuje Lucinda Berry, nešto što nikome ne treba poželjeti jer je opasno za zdravlje, uništava živote, pa čak je i smrtonosno?! Razlog takvoj perspektivi vjerojatno nije u tome što Lucinda Berry možda ne voli svoj posao ili svoje pacijente, nego možda u želji da kritički oponira uobičajenoj navici popularne kulture da romantizira roditeljstvo i ideju obiteljske zajednice, a još više u nakani da se suprotstavi aktualnom sociokulturnom trendu divinizacije djece.

Radeći zdušno na toj demistifikaciji, Lucinda Berry ipak podliježe mistifikaciji nekih drugih tema i pojava, točnije ljudske psihe. Tijekom cijeloga romana čitatelja će često iznervirati ponašanje Bauerovih kao nelogično, ishitreno, naivno i pretjerano, pa se tako mora priznati da je Hannah u ponekim situacijama ipak odveć paranoična, histerična i dramatična, dok je s druge strane još više Christopher izluđujuć u svojoj naivnosti, dobroti i sljepilu za Janiene početne nevaljalosti, a potom i za njene manifestacije nasilja, zla i sociopatske poremećenosti. Osim što Lucinda Berry time demonstrira koliko su roditelji neobjektivni prema djeci, također joj je namjera i pokazati kako su načini funkcioniranja ljudske psihe neobjašnjivi, posebice kada je riječ o prirodi zla, oprimjerenog u slučaju Janie.

U autoričinoj pripovjednoj realizaciji likovi su potpuno izvan samokontrole, pasivne igračke tajnovitih psihičkih sila, potpuno podređeni dominaciji i diktatima nevidljivih i nedokučivih psiholoških utjecaja koji su potpuno neobjašnjivi znanstvenim instrumentarijem psihologije, psihijatrije i psihoanalize, čak ističući inferiornost tih diskursa u ovladavanju tim – kako nam predstavlja Lucinda Berry – premoćnim silama kojima čovjek nije dorastao da se nosi s njima.

Ljudska psihologija najveća je tajna, zaključuje Lucinda Berry, a centralno mjesto u tom repertoaru psiholoških tajni, poručuje nam Lucinda Berry cijelim svojim romanom, zauzima pitanje mistike zla.

Najnovije:
NADA GAŠIĆ, „POSLJEDNJE ŠTO SU VIDJELE“
Nemirne priče, smrtored
'Nemirne priče, smrtored', dakako, aluzija je na naslov kultnog Gašičkinog prvijenca 'Mirna ulica, drvored'. Proslavivši se kriminalističkim romanima kao 'hrvatska Agatha Christie', Nada Gašić nas je sada iznenadila zbirkom kratkih priča, no to nisu penny dreadful stories ili Hitchcockove 'Priče za nesanicu', nego sofisticirane naratološke i stilske vježbe
RUMENA BUŽAROVSKA, „NIKAMO NE IDEM“
Moja je kuća putujuća
Zbirka priča makedonske književnice Rumene Bužarovske sistematičan je katalog najtipičnijih iseljeničkih iskustava, razloga i razočaranosti Makedonaca po bijelome svijetu u potrazi za boljim životom. Unatoč masovnosti emigriranja iz Hrvatske zbog identičnih razloga, među hrvatskim piscima ovakvu temeljito studioznu prozu o gastarbajterskim sudbinama još nitko nije napisao
L. BERRY, „SAVRŠENO DIJETE“
Kada je čedomorstvo opravdano? (2. dio)
Lucinda Berry je psihologinja specijalizirana za dječje traume, no u ovome romanu neočekivano mijenja stranu: dijete terorizira traumatizirane roditelje. Štoviše, autorica kao da nam poručuje kako je roditeljstvo nešto što nikome ne treba poželjeti jer je opasno za zdravlje, uništava živote, pa čak je i smrtonosno?! Naravno, očito je da autorica oponira trendu romantizacije roditeljstva i divinizacije djece
L. BERRY, „SAVRŠENO DIJETE“
Kada je čedomorstvo opravdano? (1. dio)
Uznemirujući psihološki triler i horor Lucinde Berry na tragu je one antologijske moralističke mozgalice bismo li ubili Hitlera još dok je bio dijete kada bismo znali što će sve u budućnosti učiniti. I u ovom romanu naizgled dražesno nevinašce dijabolično je utjelovljenje čistoga zla, pa se problematizira kontroverza treba li likvidirati dijete za koje je evidentno da je već u najranijoj dobi sadistički monstrum i hladnokrvni killer